Estetski snažna slagalica strave

Egzorcizam, red. Dalibor Matanić, 2017. (prema istoimenoj predstavi Istarskog narodnog kazališta, 2016.)

• Među paranormalne pojave kao one „neobjašnjive poznatim zakonitostima“, dakle „iracionalne i kontroverzne“, odnosno „odstupajuće od društvenih normi“, svakako spada i tzv. demonsko opsjednuće te analogan mu osloboditeljski institut egzorcizma odnosno vezivanja i protjerivanja parazitirajućeg entiteta iz tijela žrtve činom zazivnog zaklinjanja ili otklinjanja (grč. exorkizein).

  Ova kontroverzna no sporadično provođena Crkvena praksa deklarativno razlikuje isto (govorenje nepoznatih jezika, obznana neznanih podataka, repulzija prema religijskim simbolima, snaga nerazmjerna dobi, kondiciji ili stanju) od skupine simptoma kakvi se ponajčešće odnose na neintegrirane psihološke procese raznoraznih disocijativnih poremećaja osobnosti (a vezanih uz etiološka stanja i/li recidivirajuće patologije i dijagnoze poput shizofrenije, paranoje, manije, katatonije, somatizacije, Touretteova sindroma, epilepsije, multiplih poremećaja, čak i pseudoopsjednuća: primjerice jedan ili više alter ega koji upravljaju ponašanjem, tzv. split-personality, glasovne ili olfaktivne halucinacije), počesto nastalih kao obrambene reakcije na traume raznorodnih zlostavljanja iz djetinjstva.

  Ovakvom potentnom temom bavili su se mnogi naslovi filmske povijesti, mahom u sklopu horora – tog marginaliziranog, nadasve anti-elitističkog žanra (od Rondijeva rodonačelnika Demon i kultnog Friedkinova Egzorcista preko Schmidova Rekvijema i Derricksonova Egzorcizma Emily Rose do recentnog iznenađenja Late Night with the Devil blizanačkog dua Cairnes), dok je u našoj kinematografskoj prošlosti horor per se jedva živuća filmska vrsta (San doktora Mišića prema pripovijetki Ksavera Šandora Gjalskog iz 1973., Papićev Izbavitelj, 1976., ili ultimativni, kultni jugoslavenski naslovi rođenog Šibenčanina Đorđa Kadijevića Leptirica i Sveto mjesto, Krvopijci Dejana Šorka, 1989., Zagorski specijalitet Davida Kapca, 2012,. recentni Granice straha po knjizi Danijela Špelića).

  

  Tema pak egzorcizma prvi je put dotaknuta u hrvatskom filmu u istoimenom naslovu entuzijastična sineasta Dalibora Matanića, uvijek beskompromisno zaintrigiranog kontroverzno-rubnim temama te naklonjenog kontekstualiziranju i radikalizaciji/provokaciji, a nastalom prema njegovoj intermedijalno-interaktivnoj, iskustveno-imerzivnoj predstavi za Istarsko narodno kazalište 2016.

  Ta dinamična napetica u tri čina (Religija, Sotonizam, Ljudi) gledatelje pretvara u nazočitelje činu istjerivanja vraga nad djevojkom (nevjerojatno uvjerljiva i transformativna debitantica Nika Ivančić), uz sve ostale dramatis personae: fanatično rigidnu sestru Veru (jako dobra Helena Minić Matanić), ožalošćenu psihijatricu-sotonisticu (pouzdana Senka Bulić), ambicioznu beskrupuloznu novinarku (Lana Gojak) te skeptično-iznurena svećenika (solidan Janko Popović Volarić), poglavito uzme li se u obzir redateljev postupak korištenja kamere i video-walla pri ghostbusterskom found-footage lovu na paranormalno, izmještenom sa scene u podrumske koridore INK-a, a što publika prati na rečenom ekranu kao real-time projiciranu streaming-snimku s kamere lika televizijskog snimatelja (interpretacija Marka Braića).

  

  Upravo su rečene snimke – kao popratni materijal koji predstavi pridodaje gotovo montažnu kvalitativnu dimenziju, redatelju poslužile kao podstrek i kao baza za stvaranje gotovo identičnog filma s identičnom glumačkom postavom (uz uveden lik drugog svećenika), a koje u tu svrhu naknadno nadograđuje dodatnom kamerom i flešbekovima događaja iz prošlosti likova; te koje su također najsporniji filmski moment – naime, ostaje dojam da je bio nužan dodatan trud oko konkretnije i samim tim rječitije distinkcijske, manje ravnopravne pozicije ovih dvaju načina snimanja: subjektivne kamermanove i objektivne redateljeve, jer u suprotnom takav postupak ne pridaje slojevitosti djela te čak može djelovati zbrk(z)ano.

  

  Ipak, ova ultra niskobudžetna / no budget gerilska indie slagalica strave / komorni reality show, prvi je hrvatski psihološki horor s ovom temom, pritom rađen prema istinitom događaju, rubno eksperimentalne found footage estetike (što namah evocira naslove poput: Vještica iz Blaira, U mraku katakombe, Host, Paranormal Activity, Incantation, REC franšize) te općenito snažne estetike kao takve (odlično odabrane dvije blijede, okate crvenokose sestre, primjerice); otvara i puno toga novog – uz inauguriranje prve domaće horor zvijezde Nike Ivančić (na tragu onih najpoznatijih, od Fay Wray do Mije Goth), priziva svjetski trend zlatnodopskog procvata žanra te zaziva nove ekranizacije iz bogate nam starine a svojim postupkom / obrednim činom (što pak stvara reminiscencije šamanskih rituala u naslovim Exhuma ili Wailing) film ujedno pročišćuje, ogoljuje, raskrinkava i nepovratno mijenja ne samo svoje protagoniste nego i kroz patchwork tema, metafora i ideja upire prstom na demone prošlosti i sadašnjosti koji bi ogrezlo nebudnom nepažnjom, mogli postati demoni budućnosti (lažni moral, hipokrizija, taština, pedofilija, samoubojstva, manipulativnost, mržnja, nasilje, neizvjesnost), eksplicitno pred gledatelja supostavljajući eklezijsko-klerikalno uz sekularno i materijalističko te na autorski način pružajući implicitan društveno-politički podtekst, kritiku i komentar (alegorijskim imenima likova poput Supila ili Artukovića) na uvijek iznova socijalno relevantnu univerzalnost i svevremenost Zla.

  

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 2. ožujka 2025.

Piše:

Katarina
Marić