Superman u eri kreativne krize Hollywooda
Superman, red. James Gunn, SAD, Kanada, Australia, Novi Zealand, 2025.
-
Preferirate li više DC-jev ili Marvelov univerzum, stvar je osobnoga ukusa. Kada su posljednjih desetljeća stripovske ekranizacije preuzele primat u Hollywoodu te se pretvorile u dugometražne igranofilmske serije, sljedeći je korak u metastaziranju superjunačkih narativa bilo stvaranje umreženoga svemira. Glavni i sporedni junaci mogu slobodno prelaziti iz priče u priču, što se katkad u prošlosti događalo i u stripovskim predlošcima, pa je Hollywood u nedostatku originalnih i kreativnih ideja preuzeo ovu formulu jer mu je omogućavala recikliranje likova i ideja. Pritom su se dva velika izdavača, a potom i filmska studija, našla u svojevrsnom srazu titana u nastojanju da privuku više publike te pokažu da je upravo njihov svijet dopadljiviji.
Teško je tu reći tko je odnio prevagu jer je u oba tabora bilo podosta loših ostvarenja, a neka su zauvijek bunkerirana poput Batgirl (2022) Adila El Arbija i Bilalla Fallaha pa nikada neće ugledati svjetlo dana. Danas se čini kako je Marvelov univerzum ipak sofisticiraniji te vješto uspijeva prikriti vlastitu infantilnost i formulaičnost, napose raskošnom produkcijom te nešto vještijom scenarističkom obradom. Posebice se pazi da ne postane odveć kičast i karikiran. Posrijedi je sve što nedostaje DC-jevu univerzumu u kojem superjunaci trčkaraju naoko u šarenim i anakronim trikoima, na odveć animiranim pozadinama, sa CGI karikiranim negativcima te ne osobito inventivnim humorom. Da se razumijemo, stripovske ekranizacije šablonizirani su blockbusterski proizvodi, a uspješniji ste ako bolje uspijete postići da gledatelj zaboravi da gleda formulaičan proizvod: svi su filmovi isti, samo se mijenjaju protagonisti te eventualno mjesta radnje.
.jpg)
Za današnje pojmove na reboot Supermana (2025) Jamesa Gunna (Čuvari galaksije 1, 2, 3; 2014, 2017, 2023) čekalo se poprilično dugo – nakon Čovjeka od čelika (Man of Steel, 2013) Zacka Snydera te Supermanove pojave u nesretnom serijalu istoga redatelja započetom s Batman vs. Superman: Dawn of Justice (2016) te nastavljenom s Justice League (2017) slijedilo je niz neuspjelih pokušaja kojima je ove godine došao kraj. Međutim, ako ste mislili da je doba kataklizmičke destrukcije završilo sa Snyderovim ostvarenjima, varate se.
Klark Kent/Superman (David Coreswent) u ovoj kombinaciji remakea i reboota vraća se u okrilje staroga neprijatelja Lexa Luthora (Nicholas Hoult), koji šuruje s istočnoeuropskim političarom Vasilom Ghurkosom (Zlatko Burić), predsjednikom imaginarne države Boravije, čiji je službeni jezik zapravo hrvatski, tako što mu nudi skupocjeno i sofisticirano naoružanje. Boravija napada svoga susjeda – Jarhanpura pod izlikom da tamošnji narod želi osloboditi od njihove tiranske vlasti, no u ratno-politički sukob intervenira Superman, koji time staje na žulj Luthoru, kojemu je ratni konflikt samo paravan za mnogo ambicioznije poduhvate. Stoga pokreće kampanju koja za cilj ima uklanjanje superjunaka, odnosno metaljudi, barem onih koje nije uspio podvrgnuti svojoj korporativnoj kontroli. Priča naoko, ali samo naoko djeluje jednostavno, što okvirno možda i jest, no potom kreću fabularne akrobacije.
Radnju filma teško je prepričati jer je u scenarij James Gunn svašta utrpao pa priča pati od pretrpanosti te napadne i neoriginalne fabularne kombinatorike. Sukob dviju država te uloga američkih korporacija i političkih centara moći u sukobu samo bi po sebi trebalo biti dovoljno kao fabularni okidač, no svjesni smo da danas scenaristi vole ubaciti u priču sve što im padne na pamet: što bizarnije, to bolje. Očito je to posljedica kreativne krize i nemaštovitosti jer misle da se interes publike može održati samo ako se različite bombastične i neobične atrakcije izmjenjuju kao na pokretnoj traci. Stoga se u Supermanu javlja svemir unutar svemira koji prijeti uništenju našega univerzuma jer je nestabilan, a njega je osmislio Luthor poradi vlastitih interesa. Naslovni lik ima niz pomagača iz domene metaljudi: Mister Terrific (Edi Gathegi), Hawk Girl (Isabela Merced) i Green Lantern (Nathan Fillion) ili jednostavno Justice Gang, a prilikom konačnoga obračuna čak se javlja i njegov klon kojega je stvorio naravno Lex Luthor. Ne smijem zaboraviti spomenuti i psa Krypta, kojega junak čuva, a u konačnici po njega dolazi rođakinja Supergirl, što je očita najava novoga serijala.
Priča je plošna, ne osobito pametna i originalna, scenaristički je traljavo vođena jer joj je jedina svrha da služi kao poligon za inscenaciju što je više moguće bombastičnih akcijskih prizora – potjera, tuča i napose razaranja epskih proporcija. Likovi su nerazrađeni i u potpunosti statični – kako naslovni lik, tako i negativac Luthor kojem u glumačkoj interpretaciji Nicholasa Houlta (X Men: First Class, Nosferatu, Mad Max: Fury Road) nedostaje karizmatičnosti. Ostali likovi svedeni su na funkcije ili krajnje karikature poput predsjednika Vasila Ghurkosa, kojega glumačka izvedba Zlatka Burića (Ne gledaj mi u pijat) dodatno stereotipizira pa djeluje kao reprezentacija ruskoga mafijaša na kakve smo navikli u raznim holivudskim produkcijama. Superman se sukobljava s različitim nadnaravnim bićima koje obilježava jako ružan i nemaštovit CGI dizajn pa ta stvorenja djeluju kao da su u skup film zalutala iz najgorih C-produkcija. Dok gledate Supermana imate dojam da je netko na brzinu sklepao priču da bi cjelina imala koliko-toliko primjetno vezivno tkivo, a onda je u nju umetnuo nezanimljive likove te neoriginalne situacije te sve to smjestio na neuvjerljivo animirane pozadine. Kao da gledate ne osobito kvalitetno animiran animirani film, u kojem akcijske prizore Gunn režira kao da radi računalnu igru. Ne samo da film predstavlja sumrak dramaturgije, nego zorno pokazuje na koji način suvremeni Hollywood uništava film ne kao umjetničku djelatnost jer u korporativnom filmskom okruženju estetska dimenzija i nije toliko važna, koliko kao sredstvo zabave. Nemaštovitost, pretjerana animiranost, loša priča i jeziv humor jednostavno nisu zabavni.
Znamo da se djela popularne kulture vole poigravati aluzijama na aktualne društvene situacije, a inače su narativi o superjunacima poznati po tome što se javljaju u doba društvenih kriza, gdje protagonisti funkcioniraju kao infantilna projekcija snažnih očinskih figura koje trebaju zaštititi pojedinca kako od drugih skupina ljudi, tako i beskrupuloznih političara i korporacija. Ako je ova dijagnoza točna, znači da se zapadni svijet već dvadesetak godina nalazi u korjenitoj krizi, koja je mnogo dublja i složenija od kreativne krize u kojoj se nalazi mainstream film.
U Supermanu tako svjedočimo o infantilizaciji recentne geopolitičke situacije. Odnos Boravije i Jarhanpura gotovo je nalik odnosu Izraela naspram Palestine ili Rusije naspram Ukrajine, gdje financijski i poslovni interesi različitih korporacija preuzimaju primat nad dobrobiti ljudi. Jedna je država prikazana kao razvijena i američki saveznik, a druga – napadnuta, u stilu onoga kako Hollywood voli reprezentirati Afriku, te nema istaknutoga vođu. Niti Sjedinjene Države u filmu nemaju predsjednika pa se tek javljaju podpredsjednik i ministar obrane koji su kao likovi bezlični, a zavedeni su bogatim i beskrupuloznim vlasnicima korporacija, što također predstavlja mlaki komentar na odnos tamošnje visoke politike i korporatizma, ali lišeno ikakvoga ideološkog predznaka.
©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 13. studenog 2025.
