Ruralni ritam tradicije, bunta i zajedništva

23. Zagreb film festival, 10.–16. studenog 2025.: DJ Ahmet, red. Georgi M. Unkovski, Sjeverna Makedonija, Češka, Srbija, Hrvatska, 2025.

• 

  DJ Ahmet, sjevernomakedonski-češki-srpski i hrvatski film redatelja i scenarista Georgija M. Unkovskog, dobitnik je Nagrade publike na renomiranom festivalu nezavisnog filma u Sundanceu 2025. a to je referenca koju je teško zaboraviti. Film doista jest crowdpleaser, tužan i šaljiv, spor i brz, autentičan i dirljiv, iako smo takve filmove već gledali. To ipak ne umanjuje njegovu bezrezervnu vrijednost, pa i ako dijelom podsjeća na Kišu (Baran) iranskog redatelja Majida Majidija te zbog odnosa otac-sin na Ja sam Bog otac braće Taviani, to i ima i nema veze s cjelokupnim dojmom.

  Radnja prati mladoga 15-godišnjeg Ahmeta (Arif Jakup) koji živi u zabitom selu u Sjevernoj Makedoniji i obožava tehno-glazbu ali nakon smrti majke mora podnositi ćudljivu i tešku narav tvrdokornog i ranjenog patera familiasa te skrbiti o malom bratu koji je prestao govoriti. Mora paziti i na stado ovaca te se brinuti za duhan kojeg uzgajaju. Ahmet rijetko odlazi u školu, okolo jezdi na svom traktoru na kojem ima ugrađene zvučnike te pušta glazbu kao neki tamo traktorski terminatorski DJ. Usput, prvi put se zaljubljuje i to u mlađahnu Ayu (Dora Akan Zlatanova) koja je obećana za brak dugome muškarcu. Ona je također ljubiteljica tehno-glazbe te se njih dvoje sretnu na trans-partiju usred njive gdje on ganja svoje odbjegle ovce.

  

  Priča o prvoj i nedopuštenoj ljubavi, glazbi (magični score radili su hrvatski skladatelji Nenad i Alen Sinkauz), plesu, tvrdokornoj tradiciji i seoskom mentalitetu nije ništa drugačija od mnogih takvih priča, ali bazično. No ovaj film takvom svježinom priča već tisuće puta ispričanu priču o Romeu i Juliji, o dogovorenom braku koji je prepreka, o neimaštini koja vreba i želji da se izađe iz nje. Makedonsko selo Yuruk na prvu nije različito od makedonske zabiti nekog 19. stoljeća, seljani hodaju u narodnim nošnjama (turska manjina), sve što izlazi izvan okvira zajednice je sablazan a žena je rođena za brak, rađanje i eventualno kuhaču.

  Iako utemeljen na stereotipu o siromaštvu, tradiciji, vjeri i mladenačkom buntu uz prekrasne sekvence moderne glazbe i ples glavne junakinje, dobivamo povoljan dojam da smo u nekom hibridu Bollywooda, najboljeg iranskoga filmskog dragulja ali i neke tamo makedonske Andreje Arnold. Iako dabome filmski hibrid, taj neprijeporno živahan i dovitljiv film prikazan je na nedavno održanom Zagreb film festivalu i bio je upravo film festivalskog otvorenja. I doista, festivali često koriste tu metodu svojih svečanih otvorenja za prezentaciju slatkogorkih crowdpleasera, a i ovdje je to slučaj, iako vrlo utemeljen.

  

  Kako film ide prema svom klimaksu te se bliži brak glavne junakinje, znamo da će mali Ahmet napraviti, da se izrazimo onako kolokvijalno, neku nepodopštinu. Nepodopština uključuje minaret obližnje džamije, dakle sveto mjesto koje biva oskvrnuto jednim pravim tehno-partijem koji je i izjava ljubavi glavnoj protagonistici. Ta je scena možda i najjača u filmu gdje junak kroz glazbu govori budućoj mladoj da ne zna praviti baklave i da se više nikada ne upušta u takve rabote. Odbacivanje tradicije gdje je žena glavna kuharica, odbacivanje svetog objekta gdje on služi samo za poziv na molitvu, odbacivanje samog očekivanoga tragičnog kraja upravo su ono što nijansira filmske teme izvan stereotipa o nesretnim zaljubljenicima. Ovaj je film prikaz jednog društva koje nije odmaklo u svom ruralnom dijelu od nekih davno zaboravljenih vremena i ima li uopće spasa osim pobjeći u neki daleki gradski eskapizam. To se pita gledatelj, to se pita otvorenom završnicom i sam redatelj a zbližavanje otac-sin elemenata na kraju filma svemu daje toplu i intimno obojenu notu.

  Postavljanje raznih elemenata kao sredstava izražavanja što slobode s jedne, što represije s druge strane, dobra je igra samog redatelja. Tako je džamija mjesto zaostalog i represivnog elementa koja postaje progresivni DJ pult glavnog junaka u potpunoj metamorfozi samog objekta u svom značenjskom obliku. Tako je jedan traktor, kao poljoprivredno prijevozno sredstvo koje daje kruh, u ovom slučaju sredstvo zavođenja djevojke, također DJ pult u potpunoj metamorfozi samog objekta u značenjskom obliku.

  

  Može li film, ako je sredstvo umjetnosti, biti i sredstvo borbe protiv represije? Definitivno može – pogledajmo samo put nekih iranskih redatelja, opasan i tvrd, ali razotkrivajući i katarzičan.

  Definitivno gledati ovaj film koji se u hrvatskim kinima počinje prikazivati ovaj tjedan!

  © Ivana Perić, FILMOVI.hr, 1. prosinca 2025.

Piše:

Ivana
Perić