Mediji na razmeđu istine i laži
PorečDox, 8. – 15. studenog 2025.: Mirotvorac, red. Ivan Ramljak, Hrvatska 2025.
-
Film Mirotvorac Ivana Ramljaka iznova potvrđuje koliko snažno odjekuje među gledateljima. Nakon što je ove godine već osvojio simpatije publike na Liburnia Film Festivalu, Rab Film Festivalu i Cinehillu, isti se obrazac ponovio i na nedavno završenom Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma PorečDoxu, gdje ga je publika izabrala kao svoj omiljeni film festivala, a uz to mu je pripala i Glavna nagrada žirija. Nagrade publike i priznanja na festivalima jasno potvrđuju da je Mirotvorac, prikazujući početke rata u Hrvatskoj, stekao naklonost hrvatske javnosti. Ipak, dok se diljem Hrvatske obilježava Dan sjećanja na žrtve Domovinskoga rata, na javnoj je televiziji izostalo prikazivanje filma sjećanja na žrtve Domovinskoga rata. Apsurd izostanka prikazivanja filma na HRT-u time je veći što se upravo snimateljima javne televizije može zahvaliti njegovo postojanje jer u filmu gotovo da i nema snimaka osim onih koje su ekipe HRT-a, svojim predanim novinarskim radom, snimile na terenu u predratnoj Slavoniji.Zahvaljujući etabliranim hrvatskim novinarima, Hrvoju Zovku i Dragi Hedlu, pokrenut je projekt istraživanja okolnosti ubojstva Josipa Reihl-Kira, načelnika osječke policije u devedesetima, omogućujući raskrinkavanje zločina na koje je gđa. Jadranka Reihl-Kir, supruga pok. Josipa, čekala više od tri desetljeća i sama se uporno boreći za istinu i pravdu javnim progovaranjem i sudskim postupcima. Započevši proces vođenjem i bilježenjem razgovora sa svjedocima povezanima s događajima u Osijeku i okolici u osvit rata, novinarski se dvojac 2019. odlučio za razvoj scenarija, a na mjestu redatelja i suscenarista pridružio se Ivan Ramljak. Film je svjetlo dana ugledao 2025., u nezavisnoj dokumentarnoj produkciji Factuma.
Osnovna tematska okosnica jesu trenutci posljednje godine života načelnika osječke policije, Josipa Reihl-Kira. Započinjanjem in medias res otkriva se ishod glavnog događaja o kojem film progovara, no to samo pojačava napetost i nevjericu gledatelja daljnjim praćenjem radnje. Razvojem filma dramaturški se koncizno prikazuje stezanje omče oko Reihl-Kira, a sve kazivanjem više svjedoka u offu, čije se priče nadopunjuju i nadovezuju iako temi pristupaju iz različitih uglova. Odlučivši se za pet sugovornika, scenaristički trojac osigurao je dovoljno prostora svakome svjedoku da izrazi svoj uvid u događaje te gledateljima pružio dinamiku različitih iskaza i načina iznošenja misli i osjećaja. U filmu čujemo glas udovice Jadranke Reihl-Kir; svoju istinu iznosi poduzetnik Nikola Jaman; javno je progovorio Zdravko Pejić, načelnik u Centru službe za zaštitu ustavnog poretka; o danu ubojstva priča Gordana Ajduković, saborska zastupnica u Vijeću općina. Prateći iskaze govornika uviđamo koliko nezaštićen borac za mir može biti, iako je sva javnost svjesna ispravnosti njegovih postupaka te iako je njegova figura moći i autoriteta bila toliko jaka da je uistinu mogla zadržavati cijela sela pod svojom zaštitom zahvaljujući povjerenju i razumu.
Jedan od protagonista u filmu sami su mediji. Snimke tiskovnih konferencija, sekvence posvećene novinaru koji izokreće istinu, prikazi onovremenih izvješća iz informativnih emisija i novinskih članaka nenametljivo otkrivaju na koji se način postupno usmjerava percepcija malog čovjeka kojem, izloženom informacijama potkrijepljenim navodnim dokazima, vlastita stvarnost izmiče pred nepovjerenjem u mogućnost mira. Film kao da sam kaže Ne takvoj ulozi i snažno se rotira upravo u suprotnome smjeru, opravdavajući glasno drugo lice uloge medija, posebno dokumentarnog filma, kao jednog od najsnažnijih pribježišta istine i borbe za pravdu danas. Pažnja se daje i onovremenim novinarima čiji se glas nerijetko čuje pri izvješćima govorenima za informativne emisije tadašnjeg HRT-a. Ponekad pristrani, ponekad kritični, ali uvijek elokventni i informativni, u Mirotvorcu glasovi hrvatskih novinara 90-ih podsjećaju na umijeće izvještavanja koje je također ostalo zaboravljeno u devedesetima.
Dok o Kiru saznajemo poglavito iz govorenoga narativa, slike i kadrovi donose priču o gradu i okolici čija stvarnost degradira iz dana u dan bespomoćno srljajući dublje u ratno stanje zbog, među inim, stalnog priljeva oružja koje više ne znači ni opasnost, ni sigurnost, nego normalu, predmet za dječju igru, kako jedna pomno pozicionirana scena sugerira. Odlučivši da će se film vizualno temeljiti gotovo isključivo na onodobnim snimkama, Ramljak je oblikovao tjeskobno djelo čija poruka ulazi duboko u podsvijest 90-ak minuta izloženu prikazima Osijeka i okolnih mjesta u kojima počinje ratno stanje. Neprekinuti niz snimaka s ulice, s novinarskih konferencija, iz policijske postaje uvlači gledatelje u razdoblje 90-ih, ne dopuštajući misaonom tijeku da pronađe predah u vizurama sigurnije sadašnjice – primjerice, prikazivanjem sugovornika u njihovoj udobnoj fotelji pod okriljem reflektora. Reflektori izostaju, sugovornike ne vidimo. Slušamo informacije o složenim događajima kao da se radi o radio-drami, a paralelno se pred očima gledatelja odvija vizualna priča s isječcima od kojih je veći dio prvi put ugledao svjetlo dana jer su dosad bili pohranjivani u arhivi HRT-a. Zahvaljujući vještoj montaži Damira Čučića, sadržaj filma urezuje se duboko u svijest gledatelja koji nema pred sobom lice govornika da mu odvlači pažnju, a snimke pričaju svoju priču koja pogađa emocije brutalnim prizorima onodobne svakidašnjice u kojoj progresivno, iz kadra u kadar, rat postaje stanje. Dvije narativne linije – ona teksta i ona slike, isprepliću se tek donekle, iako pripadaju istome filmu i istoj poruci, te je izazov, a i napor, pratiti istovremeno obje, različite ali jednako grozomorne i ravnopravne u stvaranju slojevite priče.
Pored ljudskih glasova, u filmu slušamo zvuk ceste, razgovore ljudi, prolaznike, viku, plač i jauke, zvuk kočnica, oružje. Dosljedno nakani smještanja gledatelja na ulice Osijeka i okolice 90-ih, u filmu izostaje glazbena pozadina koja bi pružila utočište ili onaj poznati odmak: „Ovo je samo film“. Ogolivši se na dva aspekta prikazivanja sadržaja – pripovijedanjem svjedoka i prikazivanjem arhivskih snimki, uz povremeno odvajanje sekvenci šumom tona i slike, film gledatelje konfrontira s nemilosrdnošću ratnih vremena u kojima nema prostora za pjesmu, šminku pred kamerama ili bijeg u drugu stvarnost. Ovo nije samo film. U Mirotvorcu gledatelj je tamo – u slavonskim selima u kojima se rat i smrt neće izbjeći, iako je, uvjerava mirotvorac, to bilo moguće.
Predstoji nam vidjeti kako će film kotirati na svjetskim festivalima, no njegova je relevantnost izvan okvira razotkrivanja istine o čovjeku Kiru, gradu Osijeku, državi Hrvatskoj. Film priča o svakom ratu koji se trenutno ili ikada odvija(o) i ta se istina iznosi hrabro, beskompromisno i bez rukavica, ali i bez dociranja i nametanja zaključaka, izlažući gledatelje društveno-političkoj pozadini tipičnoj za sve ratove, s pripadajućim zakulisnim igrama, medijskim manipulacijama, beskrupuloznim, podkapacitiranim pojedincima koji surađuju s ogavnim političarima te sustavnim utjeravanjem straha uz omalovažavanje presudne uloge mira i razoružanja, a sve zbog profita amoralnih pojedinaca.
Ogroman interes publike, nagrade žirija te prvenstveno nagrade publike koje je film osvojio te uspjesi na festivalima dokaz su da je hrvatska javnost i spremna i željna i, napokon, dovoljno trezvena da ne samo prihvati, nego i glasno i javno podržava istinu o neslavnim početcima rata koji se odvijao u 90-ima. Pobjede na festivalima koje odnosi Mirotvorac jesu prvenstveno pobjede izvrsnog filmskog uratka koji je idejne preokupacije vješto uskladio s dobro promišljenom formom, no u njima se očituje i pobjeda Hrvatske nad lažima na kojima je građena. I iako, baš kao u filmu, mediji danas rade na oblikovanju slike hrvatske stvarnosti u kojoj bijesni fašizam, najviše sami potpirujući takvo stanje, Mirotvorac je Kir koji kontra nametnute struje naglašava da je ono što svi zapravo trebaju i žele, te ono što Jest moguće – mir. A gledatelji se, nagrađujući film od festivala do festivala, i sami pretvaraju u mirotvorce koji šire Kirovo nasljeđe.
© Jelena Uher, FILMOVI.hr, 1. prosinca 2025.