Majke: same, bolesne ili nevidljive

23. Zagreb film festival, 10.–16. studenog 2025.: Dugometražna igrana konkurencija

• 

  Dugometražna igrana konkurencija na 23. izdanju Zagreb Film Festivala pamtit će se po naslovima u kojima se figure majki pojavljuju najčešće u terminalnoj fazi bolesti ili im ona predstoji na kraju priče, kao što je slučaj s kolumbijskim filmom o pjesniku koji se nikako ne snalazi u društvu maloljetnih rodilja i perfidnih promotora poezije (Pjesnik / Un poeta, redatelja Simóna Mesa Sotoa). Ni Zlatnim kolicima nagrađeni naslov Vjetre, pričaj sa mnom Stefana Đorđevića nije daleko od spomenute teme, štoviše terminalna faza redateljeve majke bila je okidač za realizaciju hibridnog filma. U njemu članovi redateljeve obitelji nastoje dokumentirati priču o tome kako je majka neposredno prije smrti razvila vještinu komunikacije, pa čak i prizivanja prirodnih pojava poput vjetra. Netko će dodati kako njezin skorašnji odlazak otvara sijaset poganskih alata koji bi joj trebali olakšati prijelaz u drugo stanje realnosti. U tom se kontekstu može čitati i glumački uvjerljiva ispovijest jednog od članova višebrojne ruralne zajednice u hrvatskom filmu Bog neće pomoći Hane Jušić. On će u jednom trenutku pred Terezom, čileanskom imigranticom u crnoj opravi koja neprestano moli, tvrditi kako je „nosio Boga u sebi“ sve do presudnog trenutka kada su se u njegov život umiješali svećenici te su ga (Boga) istjerali iz njega. I ta „povijesna drama“, kako stoji u promotivnom tekstu, uz nezaobilaznu ruralnu panoramu koje se, očito, hrvatski film ne može osloboditi, spada u naslove s jednokratnom upotrebom. Ne toliko zbog pretjerane dužine i sporosti, niti zbog toga što je tema surove patrijarhalne zajednice više puta ispričana ekonomičnije i provokativnije – samo se treba sjetiti Lisica Krste Papića prije više od pola stoljeća (1969). Sat vremena kraća „povijesna drama“ katarzična je u pogledu sraza surova društvenog modela ovčarske zajednice i komunističke represije. U novoj fazi Jušićkina povijesna drama krajnje je labava, uglavnom svedena na dugotrajna vrludanja krševitim krajem, a završava festivalski predvidljivo – jedinstvom dviju žena-otpadnica. Jedna je domaća, druga pak prekomorska, s pedigreom smrti iza i ispred sebe.

  

  Dobrom dijelu publike koja je prisustvovala jutarnjoj i večernjoj premijeri filma u prepunim dvoranama CineStara Branimira vjerojatno ne pada na pamet ponovno gledanje njegova sadržaja. Za razliku od toga, Papićev film nije jednokratnog učinka. Ni Đorđevićevu obiteljsku dramu neće zaobići festivalski sindrom jednokratnosti. Sve se čini kako je sličan tip filmskog eksperimenta bliži muzejsko-galerijskoj publici negoli onoj koja zbivanja na platnu prati u multipleks dvoranama. Bez obzira na dužinu metra u oba slučaja – domaćem Hane Jušić i srpskom Stefana Đorđevića – sve je tanja granica između filmske režije i performativne, re i pre-kreativne dimenzije njihovih sadržaja. U srpskom je dimenzija performansa izrazitija, dočim je u domaćem, koji podsjeća na antičku kazališnu koreografiju, dugotrajno kruženje kamere po zabitim predjelima izdašno artificijelno. Pogotovo u intervalima kada se ključne informacije, u nedostatku drugačijih filmskih rješenja, ispovijedaju pejzažem, bez nazočnosti aktera. (Oni su izvan kadra, tipično za filmske i video postupke u galerijama i muzejima. Na taj način gledatelji u kinodvorani doznaju kako je žena u crnoj opravi, prije bijega u dalmatinsku zabit, s druge strane Atlantika presudila pijanom nasilniku Marku, članu hrvatske patrijarhalne zajednice u koju silom želi pristupiti).

  

  U festivalski je program stavljen i naslov Zauzdan (Pillion) redatelja Harryja Lightona, koji zbog radikalnog SM sadržaja nije imao šanse među članovima žirija dugometražne konkurencije, premda je režiran precizno i uvjerljivo. U njemu je Alexander Skarsgård - sin poznatog Von Trierova glumca Stellana, igrao Raya, muškog queer-domina koji oko vrata nosi lančić s ključem. U strogo muškoj zajednici isti simbol podrazumijeva pravo na psihičko, fizičko i seksualno maltretiranje njemu podčinjenoga prometnog redara Colina (igra ga Harry Melling). Ovaj (Colin) oko vrata nosi teški lanac zaključan povećim lokotom i solidan je filmski primjer muške podređenosti koju je svojedobno razradio austrijski književnik Leopold von Sacher-Masoch u djelu Venera u krznu. S tom razlikom što je u literarnom slučaju iz 1870. ruska plemkinja domino figura. (U simboličnom smislu, indikativni je to rani ukrajinsko-ruski folklor, uvažavajući činjenicu da je austrijski pisac 19. stoljeća rođen u današnjem Lavovu.) Mladi Skarsgård igra hladnog, fizički i duhovno superiornog bulija, bez ikakvih drugih znamena – otkuda dolazi, čime se bavi, koji je njegov ekonomski status i tome slično. Njegov privatni dom je hladno dizajniran, gotovo metalan, bez sadržaja, bez boje i mirisa i jasno sugerira kako će Ray nestati iz Colinova mizerna života bez traga i glasa u trenutku kada popusti u režimu brutalnog nasilja. Jedino što od njegovih intelektualnih preferencija redatelj nudi gledatelju jest knjiga koju uporno čita, a njezin naslov i pisca prikriva rukama. Enigma je lako rješiva za sve one koji su čitali Moju borbu norveškog književnika Karla Ovea Knausgårda. U njoj se ovaj obračunava sa članovima svoje obitelji, surovo i brutalno, pa je za pretpostaviti kako skandinavski glumac čita prvi dio od šest tomova, najmanje razvodnjen i dovoljan za razumijevanje norveške obiteljske drame.

  Pillion je filmski organiziraniji komad od nagrađenoga Đorđevićeva, no, kao što je već rečeno, bilo kakva naznaka ili specijalno priznanje bila bi preradikalna gesta zagrebačkog žirija (Una Gunjak, Meinolf Zurhorst, Nicola Marzano). Ni taj naslov nije zaobišao sindrom „majke u terminalnoj fazi bolesti.“ Ona je jedina osoba u obitelji (i jedina je ženska uloga u filmu) koja vidi i otvoreno kritizira Colinov robovski položaj u vezi s Rayem. A ovaj je (Ray), čini se, dizajniran prema crtežima pornografskog sadržaja najutjecajnijega queer-umjetnika pod pseudonimom Tom of Finland (Tom od Finske). Drugim riječima, niz skandinavskih znamena čini taj naslov znatno kompleksnijim nego što se to čini na prvu. (U svibnju i lipnju ove godine u Judin galeriji u Berlinu bili su izloženi crteži pokojnog finskog gay umjetnika. Galerija je inače osnovana u Zürichu, a u Njemačkoj je preuzela niz napuštenih benzinskih crpki i preuredila ih u mrežu izlagačkih prostora.)

  

  Drugi srpski film u konkurenciji Kako je ovdje tako zeleno? Nikole Ležaića također je dokumentarnog pedigrea kao i Đorđevićev. S tom razlikom što je rekonstrukcija stvarnih zbivanja odigrana neizravno, bez stvarnih članova obitelji koja putuje iz Beograda u dalmatinsku zabit kako bi u njoj pokopala posmrtne ostatke redateljeve bake. Žena je, naime, početkom rata iselila u srpsku metropolu. I taj se naslov više ili manje dotiče festivalskog sindroma mrtvih ili nevidljivih majki. Ovisno iz kojega se rakursa gleda na njezine posmrtne ostatke. Iz redateljeva (igra ga Filip Đurić), ona je baba, dočim iz perspektive njegova oca koji također putuje u Hrvatsku (igra ga Izudin Bajrović) ona je majka. Film je vizualno i glumački kompleksniji negoli nagrađeni naslov, pa čudi kako nije privukao veću pozornost žirija. Možda je razlog u jednodimenzionalnoj privlačnosti nagrađenog komada. U blago dosadnom obiteljskom metru čak je i uloga psa Lije jednodimenzionalna. Životinja koju je redatelj udario autom, kako se tvrdi u filmu, kao da eskivira susrete s Đorđevićem pa se čini da je Lijina funkcija bila usko dramaturškog učinka u trenutku kada čerupa majčin dnevnik.

  

  Kako ne bi sve ostalo na terminalnim fazama i posmrtnim ostatcima, u festivalski je program uvrštena Solo mama (Solomamma norveške redateljice Janicke Askevold), skandinavska priča o potrazi danske novinarke za donatorom sperme – biološkim ocem njezina maloljetnog djeteta, začetog umjetnom oplodnjom. Pored toga što je gotovo sve u tom filmu predvidljivo i dramaturški jednodimenzionalno, naslov je također dio filmske obitelji za jednokratnu (festivalsku) funkciju. Ambijenti u kojima se skandinavska pseudodrama razvija jednako su hladni i bez mirisa kao u Rayevu brutalnom queer slučaju. Ako se, zaključno, fokus usmjeri preko granica pojedinačnih filmskih slučajeva, na festivalskom programu moguće je nabrojiti nekoliko simptomatičnih koincidencija koje šire dimenzije zagrebačke manifestacije. Netko bi ih mogao uvažiti kao pozitivne, no nije isključeno da su obilježene negativnim predznakom.

  Kao prvo, naslov otvorenja DJ Ahmet redatelja Georgi M. Unkovskog pastirska je limunada na temu patrijarhalne sredine u makedonskoj zabiti. Sličan je folklor Hana Jušić na festivalu razvukla u muklu pseudokazališnu predstavu. Opaki folklor Krste Papića prije više od pola stoljeća nedostižan je spomenutim autorima. Jedino otkvačeno mjesto u sladunjavoj makedonskoj ljubavnoj priči je izgubljena, crvena (čitaj punk) ovca koja se na kraju filma vraća stadu. Kao što se Ahmet na kraju miri s pozicijom dobroćudnog pastira u strogo muškoj obitelji. (Majka je odsutna; ovcu su obojili nestašni ljubitelji elektronske glazbe.) U godini 2003., kada je osnovana Judin galerija u Zürichu, na prvom Zagreb Film Festivalu nagrađen je Povratak Andreja Zvjaginceva, također muška priča u kojoj je majka obitelji gotovo nevidljiva. Riječ je o naslovu koji, za razliku od recentnih komada u programu, nije jednodimenzionalan niti je za jednokratnu upotrebu. U mjesecu kada je premijerno pokazan Pillion na festivalu u Cannesu, crteži Toma od Finske – prema kojima je skrojen lik mladog Skarsgårda, predstavljeni su u berlinskoj franšizi švicarske galerije.

    

  © Zeljko Kipke, FILMOVI.hr, 1. prosinca 2025.

Piše:

Željko
Kipke