Obiteljske pukotine Jarmuscheva svijeta
23. Zagreb film festival, 10.–16. studenog 2025.: Otac majka brat sestra (Father Mother Sister Brother), red. Jim Jarmusch, SAD, Italija, Francuska, Irska, 2025.
-
.jpg)
Prilično mi je drago što je na ovogodišnjem Zagreb film festivalu u kategoriji Izvan kategorije, prikazan film redatelja koji je utjecao na oblikovanje filmske nezavisne scene i produbio poimanje autorskog rada, što je pridonijelo podizanju razine kvalitete samog festivala. Doduše o masterclassu s Jimom Jarmuschem u Zagrebu, o takvom nečemu treba sanjati, makar ništa nije nemoguće ili barem naivno želim vjerovati u to. Svaki put kad izađe novi film Jima Jarmuscha nastane komešanje i uzbuđen šapat iščekivanja. Redatelj je to koji je profiliran u svojim postupcima i jedan od onih čiju estetiku i filozofiju možemo prepoznati ako bi netko nasumično pustio scene iz njegovih filmova. Sjećam se da sam u jednoj od svojih faza imala problema s nesanicom, stoga sam često provodila kasne noćne sate s HRT3 programom i tako sam se susrela s Jarmuschem u crnobijelom izdanju: na ekranu su emitirani njegova Kava i cigarete. Njegov rad karakterizira što uvijek polazi od likova, njihovih međusobnih relacija i atmosfere. Narativne linije su mu često samo naznačene i protok filmskog vremena mu je usporen. Jarmuscheve filmove nećeš ići gledati zbog nabrijanih fabularnih zapleta, specijalnih efekata i prvoloptaškog humora. Njegovi specijalni efekti su poetičnost, različite mogućnosti interpretacije njegovih djela, poseban odnos prema glazbi i fotografiji, a Jarmuschev humor je suptilan i sofisticiran.
Njegov put je bio zanimljiv. Iako je upisao novinarstvo, pa se kasnije prebacio na englesku i američku književnost, smirio se tek upisom na studij filma na Umjetničkom sveučilištu u New Yorku. Kasnije je sudjelovao na razmjeni studenata, te je došao u Pariz na Cinémathéque Françoìse. Ovo nije slučajna biografska crtica, jer su ta iskustva utjecala na njegovu artističku osobnost. Bio je jedini osobni asistent ikada redatelju Nicholasu Rayu, koji je u suradnji s Wimom Wendersom radio na legendarnom filmu Munje iznad vode. Iako je htio biti glazbenik, stvari su kod njega otišle u drugačijem smjeru. Kod njega je vječno prisutna međukulturalnost, izbjegavanje rada u studiju, minimalizam, kao i opsjednutost detaljima. Umjetnost mu je često, uvjetno rečeno, sporedan lik, te u mnogim filmovima odaje počast drugim umjetnicima (u Pattersonu naprimjer američkom pjesniku Williamu Carlosu Willamsu). U intervjuima priznaje da ga zanima simultanost događaja i simboli ciklusa, te osjećaj za trenutak.
Film Otac majka brat sestra napravljen je u formi omnibusa, koja je savršeno prikladna jer Jarmuschu omogućuje izražavanje kroz fragmentiranost, te svu ekspresiju njegove virtuoznosti kroz atmosfere i likove s kojima se nije teško povezati. Ako ćemo biti precizni, ovdje je riječ o scenarističkom triptihu koji kroz zasebne priče bez osuđivanja i prilično voajerskom kamerom istražuje odnose roditelja i djece, ali u točno određenom vremenu kada se događa psihološka zamjena uloga i svjesnost traumatskih iskustava iz djetinjstva s jedne strane, a s druge strane prepuštanje utabanim stazama života. Iako trenutno generalno vlada neki trend govora o takvoj tematici koji nije pridržan samo za kinematografiju, Jarmusch to radi na Jarmuschev način s predznakom lutanja, ceste i plutanja. Dijalektika između otuđenja i bliskosti koja obitava unutar obiteljskih odnosa stvara napetost koja ne jenjava tijekom cijelog filma, te ujedinjuje u koloplet njegove protagoniste kroz dramu i humor.
OTAC
Prvu priču glumački realiziraju Tom Waits, Adam Driver i Mayim Bialik. Ulazimo u priču vožnjom, te protagoniste upoznajemo kroz dijaloge koji istovremeno ocrtavaju njih, situaciju i problem. Brat i sestra dolaze u posjet ocu koji živi u zabiti, kući na jezeru. Prevladava susprezanje emocija i izbjegavanje otvorenog konflikta i neugodnosti, ali upravo to pojačava ton neugodnosti na maksimum. Prisutna je briga odrasle djece za oca koji je nekonvencionalan, karizmatičan lik s puno sitnih tajni, te im je očito uzrokovao prilične probleme tijekom odrastanja, ali i u sadašnjosti...
MAJKA
Druga priča ujedinjuje okupljanje jednom godišnje dvije različite sestre kod majke književnice na čaju i ekstravagantno skupim kolačima. Ovdje nitko nikoga zapravo ne poznaje, iako su do neke mjere zajednički dijelili život i da apsurd bude veći, sve tri žive u istom gradu, ali ne znaju da majka ide na psihoterapiju, ni seksualnu orijentaciju jedne sestre, niti što se zbiva u intimnom životu druge. Nasuprot minuciozno uređenom stolu, egzistira i produbljuje se kontrast mučnom statikom objeda prema njihovim neuređenim odnosima. Usprkos blagostanju, zbog emotivno nedostupne majke, dvije sestre (od kojih jedna predstavlja introvertirano zlatno dijete, a druga ekstrovertiranu buntovnicu) očito imaju toliko nagomilanih problema zbog manjka iskrenosti, prihvaćanja, suočavanja i komunikacije da sve tri zajedno jedva mogu izdržati zajednički susret jednom godišnje. Charlotte Rampling, Cate Blanchette i Vicky Krieps karakterno su jake glumice, ali njih tri su ovdje maestralne i začuđuju međusobnom interakcijom i koncentriranom izvedbom.
SESTRA BRAT
Treću priču nose jednojajčani blizanci, nekonvencionalno odgajani, koji se sastaju jer su im roditelji poginuli u nesreći. Sestra i brat tumarajući pariškim ulicama odlaze na kavu, posjećuju prazan stan roditelja, odlaze u skladište gdje su pohranjene njihove stvari. U opoziciji manjka i gubitka prilikom sjećanja, događa se obilje i bliskost dirljivo odigrana od strane Luke Sabbata i Indye Moore. Brat i sestra imaju poseban odnos zavjerenika pred životom u kojem su prisutni i dostupni jedan za drugoga.
U filmu Otac majka sestra brat prisutan je kozmopolitski duh kroz dislocirana mjesta radnje: od ruralne divljine usred šume i jezera, zatim pitoresknog Dublina i urbanog šarma vječnog Pariza, ali taj duh struji i kroz protagoniste. Ponovo Jarmuch koketira s cestom i događanja iza volana služe i kao priprema i intermezzo. Postoje elementi koji se provlače kroz triptih: ptice koje lete, ručni satovi, crvena boja i element vode. Daju laksnu strukturu, poetičnost i služe u funkciji metafora. Naravno, tu su momenti sa skejterima, prema kojima Jarmusch ne krije naklonost jer ga asociraju na slobodu, a skate doživljava kao predmet ljepote. Nije neobično da se ponavljaju u sve tri priče, jer kao simbol nesputanosti kretanja i mladosti dolaze pred oči protagonista koji se spremaju – uvjetno rečeno, posjetiti svoje zlatne kaveze. Čak se u filmu negdje kaže da njih ima posvuda. Možda se aludira ili može iščitati i kao simultanost događanja, jer dok u jednom dijelu svijeta brat i sestra odlaze k ocu s kojim nikad neće moći uspostaviti odnos i to im predstavlja jako problematično i intimno iskustvo, u drugom djelu svijeta dvije sestre posjećuju majku, proživljavajući nešto slično, a u trećem slučaju brat i sestra lišeni su bilo kakvog posjeta roditeljima osim kroz sjećanje.
Na neki način triptih razbija stigme transgeneracijskih trauma, ukazuje kako su one česte i protiv otuđenih odnosa nisu cijepljeni niti jaki individualci ni obrazovani ili ekonomski uspješni ljudi. Nitko nije cijepljen protiv toga. Postavlja se pitanje koliko je uopće smisleno truditi se i nastojati izgraditi neizgradive relacije unutar obitelji kada ciklički završavaju u slijepim ulicama, jer možemo si jasno predočiti kakvo će biti iduće okupljanje kod tate u kolibi ili majke na čaju i kolačićima. S druge strane, u svakoj priči netko nosi ručni sat, upozoreni smo na relativnost vremena i na smrtnost kao konačan kraj. Unutar tog konteksta, koji nas kroz priče solidarizira, zanimljivo je vratiti se na početak filma i ponovno početi promišljati o odnosima koji nas definiraju, ali nikako ne stavljaju točku na i. To nekako čine naši izbori.
©Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 13. studenog 2025.