Kako kuće dišu u filmskom prostoru

23. Zagreb film festival, 10.–16. studenog 2025.: Gledati u sunce (In Die Sonne Schauen), red. Mascha Schilinski, Nemačka, 2025.; Sentimentalna vrijednost (Affeksjonsverdi), red. Joachim Trier, Norveška, 2025.

• Dva nedavno pogledana naslova na dva znamenita hrvatska filmska festivala nagnala su me da se raspišem na temu pod nazivom Kako kuće dišu jer doista tematiziraju svaki na svoj uspio i manje uspio način, na ogoljen i bergmanovski ili u maniri Hollywooda ali recimo razmjerno uspjelog art Hollywooda (iako snimljen u Skandinaviji), životni prostor unutar građevine/kuće kao potpuno živo tijelo koje pridonosi atmosferi, radnji ali i strukturi filma.

  Radi se naime o filmovima Gledati u sunce (In Die Sonne Schauen / Sound of falling) Masche Schilinski, njemačkom osvajaču Nagrade žirija na najjačem A festivalu – onom u Cannesu 2025. (pogledan na Human Rights Film Festivalu) te filmu pomodnog i vrlo popularnog u art krugovima norveškog redatelja Joachima Triera Sentimentalna vrijednost (Affeksjonsverdi / Sentimental Value – pogledan na Zagreb Film Festivalu).

  Dok prvi film ne dopušta da zažmirite, da predahnete ili da odlutate jer svaki tren je bitan, ispreplevši radnje, vremena i glavne junakinje (ali nimalo dosadno ni previše pretenciozno, pomalo nepredvidljivo), drugi u maniri pomodnosti ali određene emotivne nabijenosti i jakoga glumačkog ansambla dopušta predah jer otpočetka znate kakav će biti kraj.

  I nije tu zaista glavna poanta u predvidljivosti Sentimentalne vrijednosti i nepredvidljivosti drugog tematskog filma; stvar je u tome kako sineastiku današnjice doživljavate i što od iste očekujete.

  Dok će Gledati u sunce zahtijevati dozu filmskog znanja, reference i pažnje, ovaj drugi film će poput holivudske slikovnice (no one dobroga kvalitetnog veza) opčiniti gledatelja, ali samo površno.

  

  Gledati u sunce nosi priču četiriju isturenih junakinja od kojih svaka u svoje vrijeme proživljava odrastanje i sazrijevanje, doživljava smrt i život, san i javu, i svaka nosi svoje strahove i osjećaje duboko zakopane u sebi. Prva junakinja Alma (Hanna Heckt) živi netom pred 1. svjetski rat uljuljkana u svijet bakinih priča, dodira njezinih staračkih naboranih ruku te dovitljivosti svoje tri starije sestre. Tu je stroga i bolesna majka te gotovo neprimjetni brkati otac, svatko u svojoj funkciji, no sestre kao da neometano žive u svom svijetu. Do jednom. Majčin brat Fritz postaje glavna muška filmska figura, a zbog mogućeg unovačenja biva osakaćen te postaje bogalj bez noge. Kratke pustolovine sa sluškinjama koje zatrudnjuju u mraku, topot skoroga svjetskog rata i ustajale starinske fotografije na komodi, sve je to Almin svijet. Alma se strašno boji smrti u tom svijetu gdje je ona očekivana i stalni suputnik. Kada im umre mali brat, svi se okupe ne bi li bdjeli. Kad umre baka uz dostojanstveni pogrebni ritual ona se sahranjuje, ali to ipak nije kraj Alminoj nazočnosti smrti. Tko umire sljedeći?

  Druga priča nosi nazivnik 2. svjetskog rata, Fritz je još živ, a u njega se zaljubljuje nećakinja Erika (Lea Drinda) kojoj empatija i morbidnost nisu strani. Tako djevojka hoda hodnikom podvezane noge i sa Fritzovom štakom, želeći iskusiti njegov doživljaj. Privlači je njegovo zrelo tijelo, no ništa od toga nije dopušteno. Erika će poput mnogih duhova prošlosti jednog dana zaplivati rijekom, no hoće li se vratiti i u kojem obliku? Možda tek kao oživjeli kostur u nečijoj priči, smrdljiv po farmi svinja, po roju zelenih muha i jednom zadahu ujakova tijela.

  

  Treća priča smještena je također na farmu, koja kroz pukotine i rupe na zidovima i vratima omogućuje njezinim stanovnicima da budu poput ljudskih krtica, zamagljeni i zatomljeni. Farma odiše zlokobnom atmosferom loše navade. Junakinja treće priče je Erikina nećakinja Angelica (Lena Urzendowsky), djevojka koja otkriva svoju seksualnost tamo negdje pred gradnju Berlinskog zida, drsko propupavši pred ocem, ujakom zlostavljačem i neiskusnim rođakom koji se zaljubljuje u nju. Jednom zgodom Angelica će poželjeti zajedno s uplašenom srnom nestati pod naletom kombajna koji kosi žito, drugom zgodom ona će provocirati rođaka do njegova plača a trećom će nestati usred fotografiranja obitelji i više se neće vratiti. Ostat će samo kao duh na slici, ta silueta jednom postojeće djevojke, baš kao i Alma nagnuta na sećiji prošlosti uz lutke koje mirišu zlokobjem i naslućuju smrt.

  Četvrta priča smještena je u moderno doba – doba mobitela i rodnih osvještavanja. Mlada obitelj s dvije curice dolazi na farmu na ljetne praznike. Oko njih su zlokobne i filigranske zavjese prošlih vremena što odišu ne veseljem nego hororom života. I ova priča nosi svoga mrtvaca, onoga nevinoga koji ne odgovara nikome, samo stremi daleko u dubine ili u nebo (metafora samoga života). Naše junakinje redom žele poletjeti, voljeti, ali možda poletjeti previsoko, zaroniti preduboko, voljeti pogrešne.

  

  Ovaj film nije ispričan kronološki niti linearno prohodno i doslovno; mnogo je tu metaforike, alogike i filmske slobode. Ipak, gledajući ga znate da ga zaboraviti lako nećete a srsi na rukama govore da dotiču svemirsku bit ljudska postojanja. Smrt i ljubav, mladenačka drskost koja je drska samo tad, strah i jeza od života, od vremena, od rata, od uvijek ponavljane povijesti, sve se to tematski sapliće i upliće u teško raskidivi čvor. Takvim svesrdno ljudskim dubokim filozofskim temama bave se filmovi velikana Dreyera, njegova nasljednika Bergmana, Bressona, Fellinija i modernista Hanekea, na čiji uradak Bijela vrpca podsjeća Gledati u sunce. Kolopleti ljudskih tragedija i sudbina ne mogu se ispričati u cijeloj filmskoj povijesti jer, naime, toliko ih je bilo. Ipak, kad se ispričaju dobro i bolno dojmljivo pamtite ih za sva vremena, kao neki bakinu priču o rođacima iz davnina. Pamtite i bakine ruke, grbave i zelene od vena, pamtite i to kad su joj povezali gubicu maramom da joj muha ne uleti u usta pri pogrebu. I ovo je takav film: valja se oko njega potruditi, ne nudi lako rješenje, nudi neku prozračnu poveznicu likova koji su duhovi i duhova koji su likovi, prozračnu poveznicu između smrti i života, jer tanana je to linija.

  Dok je film Gledati u sunce hermetične i pukotinama ispunjene nagrizle kuće/farme, Sentimentalna vrijednost je isto tako označen kućom bolne fasade i priče, no nauštrb prve izgleda saharinski blještavo i ulickano. Divni glumci, neloš scenarij i sentimentalno bolna propitivanja na relaciji obiteljskih odnosa ne čine ovaj film ipak remek-djelom niti jako dobrim filmom. To je film u maniri holivudskih spretnih zanatskih ostvarenja koji streme Oscaru a vjerujemo da će neke od tih Oscara i ostvariti. Bilo bi mi drago da stari dobri Stellan Skarsgård (ako Oscara već nije dobio za Lomeći valove kao ni njegova tadanja suglumica Watson) ovaj put okiti brk. Hollywood ionako uvijek pere grijehe, ali mu se nemušta i bestijalna pogreška da umjesto Emily Watson Oscara dodijeli Gwyneth Paltrow nikada ne može uvažiti.

  Priča je to o ostarjelom filmskom redatelju koji ima loš odnos sa svojim dvjema kćerima koje je davno napustio. Nakon što im umre majka, njih dvije pokušat će pokrpati taj pokidani odnos. Starija sestra je glumica i kad joj otac ponudi da odglumi glavnu ulogu u njegovu posve osobnom filmu kojeg je napisao za nju, a tiče se i smrti njegove majke, ona prvotno odbija. Malo po malo stvari će se promijeniti…

  Glavna glumica u filmu Renate Reinsve je jako dobra, čak bolja nego u Najgoroj osobi na svijetu (prethodni film Joachima Triera); ovdje je postigla da joj vjerujete i da navijate za nju. Ako i ona omasti nagradni brk (osvoji Oscara), neka joj je uslast.

  I stvarno, ovaj dobri ali ne sjajni film predvidljive je i potpuno uvježbane strukture. Kraj mu znate: otac i kći pomire se i svaki doživi svoju katarzu, no snimljen je dovitljivo pa se vidi da je Joachim Trier ispekao zanat. Vjerojatno će stupiti nogom u Hollywood, vrlo vjerojatno, što mu ne želimo. Vjerojatno će i Sentimentalna vrijednost dobiti svoj remake, što joj ne želimo.

  

  Elle Fanning (tu je u ulozi američke glumice koju redatelj angažira za ulogu u novom filmu) pratim još od Neonskog demona i redateljskog postignuća Nicholasa Refna, gdje je bila jako dobra. U ovom filmu sporednom ulogom također postiže, kao i glavna glumica, da joj vjerujemo, iako su njeni postupci gotovo neuvjerljivi. Ljudski uvjerljivi, ali sa strane showbizza niti malo.

  Koliko životni prostor može utjecati na osobu, na njezin život, na njene boli i traume? Mora li se osoba micati iz traumatičnog životnog prostora, tog horor mizanscena i interijera užasa? Ili je možda dovoljno promijeniti generacije, promijeniti fasadu i namještaj, razbiti poneki kamin?

  Nosi li životni prostor jedne generacije istu takvu navadu i transgeneracijsku bol kroz godine? Nose li pukotine u kojima živimo naše pukotine, pukotine naših baka i koliko su te pukotine iste? Koliko su različite? Nose li fasade ozračja ratova ovih ili onih, vonj svinja ili vonj seksualnog odnošaja u incestu? To su ona provokativna pitanja koja otvara prvi spomenuti film toliko stvarno i opipljivo svježe, a memljivo da gotovo osjećamo vlagu prostora i mrzimo biti u istoj, gotovo da kroz nas prolaze duhovi žena koje jednostavno nisu imale sreće. Zlokobje kao naslijeđe, stalno prisutno zlo na koje sam referirala u filmu Zvijezde Konrada Wolfa, može li se zlu stati na kraj? Je li to navada ili naslijeđe jedne obitelji pa i nacije? Dok nas Sentimentalna vrijednost pomalo školski uči da su pomirba i zacjeljenje mogući, zlokobni Gledati u sunce čini da gledamo u njega (Sunce) te slijepimo i nimalo ne vidimo, a pritom vidimo sve. Transgeneracijsko naslijeđe zla, depresije, pomaknutih odnosa i let u nebo čine ga fantastično uspjelim filmom fantastike, metafizike i sučeljavanja s prolaznošću i ponavljanjem životnih obrazaca. Sentimentalna vrijednost ide puno nezahtjevnije i puno prohodljivije, pa je možda uspoređivati meso ta dva filma nemoguće u granicama racionalnog.

  

  Ako volite istraživati u filmu, osjećati se začudno kao da gledate neki novi Piknik u Hanging Rocku Petera Weira, pogledajte i Maschu Schilinski. Ako vam je do solidnog ali površnog  i ušminkanog propitivanja sebe i prostora u kojem živite, gledajte Triera.  

  No možda ofarbate fasadu, otvorite prozor i poletite u nebo samo nakon ovog drugog filma, Gledati u sunce. Zakucani ste za fotelju i nastavljanje svog predvidljivog konzumerističkog života nakon gledanja prvog. Ne znam je li to vaša istinska želja.

  © Ivana Perić, FILMOVI.hr, 20. prosinca 2025.

Piše:

Ivana
Perić