Kinematografska vožnja koja se ne propušta
Pillon, red. Harry Lighton, Ujedinjeno kraljevstvo, Irska, 2025.
-
Kako uopće početi govoriti o ovom filmu, koji preplavljuje dojmovima? Pillon nije film bez mana, ali je u podjednakoj mjeri kinematografsko osvježenje i iznenađenje, jer laički rečeno, film ima duha i obara s nogu zahvaljujući kombinaciji izvrsnog scenarija i upečatljive izvedbe glavnih glumaca. Pillon je zagrizao u jedan svijet i nekima možda provokativnu temu, iako se u jezgri dotiče jednostavnih stvari. Radnja zadržava pažnju do samog kraja, ima dobar ritam i zanimljivo raspoređen ton. Film je uvelike obilježen britanskim specifičnostima: od mentaliteta, prostora, do humora i drugih suptilnosti, zbog čega ima dodatnu draž. Mladom redatelju i scenaristu Harryju Lightonu Pillon je prvi dugometražni uradak.
Lighton je rođen u Portsmouthu 1992. i ima brata blizanca. Počeo je snimati kratke filmove još za vrijeme studija, a studirao je englesku književnost na sveučilištu u Oxfordu, gdje je kasnije i diplomirao. Od kratkih filmova izdvaja se Wren Boys iz 2017., nominiran za prestižnu nagradu BAFTA. Radnja prati katoličkog svećenika koji vozi svog nećaka u zatvor. Pillon je imao premijeru na Cannnes Film Festivalu gdje je osvojio nagradu za scenarij unutar sekcije Un Certain Regard, a kod nas je premijerno prikazan na Zagreb Film Festivalu. Film je inspiriran romanom Box Hill: A Story of Low Self Esteem Adama Mars-Jonesa, iako se od njega i dosta razlikuje. Redatelj je odlučio posegnuti za miješanjem žanrova, što se pokazalo odličnim rješenjem za film iz više razloga, jer zahvaljujući uspješnom žongliranju kroz elemente humora, drame i erotike, Pillon ima kvalitetnu unutarnju dinamiku.
Početna scena kojom bivamo naglo uvučeni u priču, kadar je ceste na kojoj se nalazi automobil u kojemu Colin čeznutljivo kroz prozor promatra motor na kojemu je Ray. Motorist pretječe zadobivajući prednost, a kamera postane divlja iz perspektive vozača motora i prikazuje otvorenu cestu. Izdvajam početnu scenu filma jer je upečatljiva i nagoviješta igru koja tek slijedi. Glavni protagonisti ove priče susreću se u baru na Badnju večer. Colin je tamo imao nastup s očevim bandom, nakon čega se zadržao na spoju koji nije krenuo u dobrom smjeru jer je Colinovu pažnju privlačilo nešto drugo i netko drugi. Ray se zatekao tamo i iako mu je glava bila u nečem drugom, bio je svjestan svega što se događa oko njega, pa i Colina, srećom po Colina. Naposljetku probiju led i uspostave kontat za šankom i tu počinje njihov odnos. Potpuno su različitih karaktera. Colin je mlad i neiskusan, još neizgrađenog identiteta, živi s roditeljima, radi kao prometni redar, istodobno je plah i nesiguran, otvoren i senzibilan.
Ray s druge strane točno zna što hoće a što neće, živi sam u moderno uređenom stanu, opsjednut je zdravom hranom i čitanjem knjiga, svojim motorom, ali ostaje obavijen velom misterije, ništa se o njemu zapravo ne zna iako je očigledno kompleksan i nije loša osoba. Colinovi roditelji su presretni kada im sin napokon ima dečka, pogotovo majka koja ga cijelo vrijeme ohrabruje, jer ga želi vidjeti sretnog u vezi, budući da umire od raka, međutim početno oduševljenje će splasnuti, pogotovo kod majke kada uoči prve znakove promjene na sinu. Colin i Ray su u BDSM odnosu i pripadaju tamošnjoj supkulturi bikera. U principu njihov odnos prolazi faze kao i svaki drugi odnos, fazu ispitivanja i testiranja, nevinu fazu otkrivanja, fazu usklađivanja i zajedničkog življenja, samo što je njihov odnos definiran prostorom uloga koje se realiziraju u BDSM odnosu. Iako Colin nema iskustva, inicijalno prolazi sve testove i pronalazi užitak u takvoj vrsti odnosa, te pokazuje zadivljujuću odanost i submisivno predavanje. Međutim, usprkos suprotstavljanju majci koja ga ne razumije, usprkos zbližavanju s Rayom i fetiš idili koju žive, njihov odnos će dotaknuti prepreku preko koje neće moći proći.
Glumci koji utjelovljuju naslovne uloge ostvarili su prekrasnu uzajamnu dinamiku. Harry Melling i Alexander Skarsgård kroz intervjue spominju kako ulogama nisu željeli pristupiti kroz mentalne procese, nego se intuitivno prepustiti. Nisu ništa planirali niti se prethodno dogovarali, pročitali su scenarij i prvi put se upoznali tijekom snimanja škakljive scene hrvanja. Harry Melling publici je poznat iz filmova o Harry Potteru, može se reći kako je odrastao ispred kamere, ali talentom i radom dokazao je da mu gluma nije hir nego poziv. Posebno je zapažen u filmovima Balada o Busteru Scruggsu i Blijedoplavo oko. Aleksander Skasgård probio se zahvaljujući seriji True Blood, ali i njegov glumački put je neobičan jer je počeo glumiti sa sedam godina pa se povukao i služio u mornarici, da bi se ipak vratio glumi ulogom u Zoolanderu. Nakon pojavljivanja u Melankoliji i još nekim filmovima, dosta se posvetio radu na serijama, te je osvojio Golden Globe za ulogu u Big Little Lies. Lighton nije slučajno izabrao njih dvojcu. Kod Mellinga mu se svidjela njegova senzibilnost netipična za mušku energiju, te njegov prethodni rad, a Skasgård ga je oduševio interpretacijom uloge u Nasljeđu te je zbog nje uvidio kako bi bio savršen za Raya. Osobno me oduševila glumačka kemija i sposobnost da reflektiraju unutarnji svijet svojih likova (koji nam nažalost ostaje u detaljima nepoznat), iako je jasno nagovješten. Skasgårdu je ovo jedna od najboljih izvedbi dosad i zapanjujuća je razina njegove glumačke usredotočenosti, samokontrole i ekspresivnosti. Melling razara na potpuno drugačiji način, ali pogađajući iskrenom nepatvorenošću i emotivnošću. Njihova interakcija jednako je uspješna sjedili za obiteljskim ručkom, slavili rođendan ili bježali iz kina. Poljubac Colina i Rya ući će među epične na velikom platnu. Poljubac koji mi je pomeo sve filmske poljupce u 2025. Poljubac koji lomi srce.
Nedavno smo gledali i Babygirl, te mi djeluje kao da je obnovljeno zanimanje kinematografije za fetiše, prilikom kojeg se publici približava činjenica kako su to obični ljudi sa specifičnim interesom, pojedinci koji su zbog toga suočeni sa sto i jednom dilemom, kao i problemom. Za razliku od Babygirl, Pillon me se mnogo više dojmio, jer posjeduje dovoljno sirovosti i dovoljno tankoćutnosti da kreira autentičnost u životu onih koji su izabrali BDSM. Najviše bodova film po mome mišljenju ipak dobiva zbog načina na koji je postavljen, zbog sveprisutne duhovitosti i neposrednosti.
.jpg)
Pillon, kao i mnogi drugi filmovi koji tematiziraju seksualnost i način na koja se ona živi, uspješno doprinosi skidanju tabua i predrasuda prisutnih u društvu, jer ljudska seksualnost i ono što nas uzbuđuje nikada nije isto za svakoga, podložno je promjenama i nije svedivo na pravila. Negdje sam naletjela kako ovo nije film za mase, ne znam zašto ne bi bio, jer se u svojoj srži bavi prilično univerzalnim temama koje se dotiču potrebe za istraživanjem svoje spolnosti, potrebe za življenjem svoje seksualnosti, potrebe za ljubavi i potrebi za pripadanjem, pitanjem ranjivosti i identiteta. Colin je lik koji kroz film prolazi veliku transformaciju i napredak. Na početku priče nije znao što radi, a na kraju stoji izgrađenog identiteta, zna kako želi svoj slobodan dan, kako se ne želi šišati i kako mu uopće nije problem na javnom mjestu zavezati nekom drugom cipelu. Ljepota je Colinova lika što ostaje svoj, ali je emotivno dostupan i otvoren, što se za Raya ne može reći. Ray je samo nestao i ostaje otvoreno pitanje što se zapravo s njime dogodilo. Ray je Colina upozorio kako njihov odnos nije ljubav, međutim sam je pristajao pomicati granice i spuštati gard. Pomalo mi se sviđa što nije odgovoreno u filmu je li se uplašio samog sebe, gubitka kontrole, poljuljanih uloga ili toga da ako bi se prepustio Colinu više ne bi mogao s njim raditi BDSM jer bi im se odnos pretvarao u nešto drugo, ili je jednostavno želio točno ono što su imali, a nakon događaja na travi nije bilo povratka natrag. Pillon obiluje sporednim likovima, koji ponekad dirljivo a ponekad urnebesno podržavaju glavne.
Harry Lighton dugometražnim prvijencem predstavio se kao autor koji ostvaruje priču kroz likove, posjeduje osjećaj za situacije i ekranizaciju, ima izvrstan smisao za humor i potenciju da bude sve bolji i bolji u tome što radi.
Riječ pillon označava sjedalo iza vozača motocikla, gdje sjedi suvozač, koji nema nikakvu kontrolu nad vožnjom. Naslov filma podudara se na simboličkoj i na tematskoj razini, a ako ga proširimo u metaforu, možemo ustvrditi da ne možemo znati kamo će nas neka cesta odvesti, a neke vožnje je jednostavno šteta propustiti.
©Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 10. veljače 2026.
