Gdje je nestao vjetar?
Orkanski visovi (Wuthering Heights), red. Emerald Fennell, Ujedinjeno kraljevstvo, SAD, 2026.
-
Roman Orkanski visovi ne pripada samo u klasike britanske nego i svjetske književnosti, te je jedini roman kojeg je napisala Emily Brontè pod pseudonimom Ellis Bell, njime nadahnuvši brojne umjetnike. Radnja koja je smještena na sjever Engleske, Yorkshire u osamnaestom stoljeću, prilično je intrigirala umjetnike i kinematografiju, stoga je razumljiva znatiželja kojom se čekala pojava nove adaptacije.
Otac dovodi u kućanstvo stranog dječaka uz negodovanje služavki i družice Ellen. Catherine ga pronalazi skrivenog ispod kreveta i daje mu ime Heathclif. Usprkos razlici u socijalnom statusu, dvoje djece ubrzo postane nerazdvojno. Catherine i Heathcliffa. osim slična temperamenta i naravi, vezuje činjenica što žive pod krovom alkoholičara i kockara koji ih zlostavlja verbalno, emotivno i fizički. Traumatično iskustvo odrastanja ih dodatno povezuje i obilježava. Odrastanjem stvari ne postaju nimalo lakše, jer Catherine i Heathcliff više nisu djeca a otac upropaštava i zapušta domaćinstvo. Međutim, događa se novina: dobivaju nove susjede, Lintone. Catherine bježi špijunirati susjede preko zida i otkriva potpuno drugačiji svijet, svijet Isabelle i Edgara. Slučajno je uhvaćena na djelu te ugane gležanj u pokušaju bijega. Ispadne da joj je uganuti gležanj omogućio ulaz u svijet vrpci, raskoši, nježnosti, cvjetnih vrtova i pažljivosti. Imanje Wuthering Heights ostaje isto, te je Heathcliffu jasno rečeno da je on sluga, zabranjeno mu je posjećivanje Catherine. Ona se vraća na Wuthering Heights, ali ne zadugo. Edgar je zaprosi, ona pristane, a Heathcliff pobjegne. Catherine dobiva sve što je htjela, ali usred sve raskoši, počinje uviđati njezinu ispraznost. Čak i trudna, ona nosi prazninu za Heathcliffom. Začudo, Heathcliff se jednog dana vrati, izmijenjen, bogat i misteriozan. Usprkos preprekama, njima ne treba dugo da nastave tamo gdje nisu ni trebali stati. Međutim, puno se toga izmijenilo i Isabela postaje Heathcliffova žrtva na kojoj se osvećuje u jednakoj mjeri Catherine i Edgaru, što će na kraju dovesti do tragedije.
Emerald Fennel je autorica, glumica, redateljica i scenaristica. Iza nje stoji predanost i rad: etablirala se u kinematografiji filmovima Djevojka koja obećava i Saltburn. Oduvijek je željela snimiti film inspiriran Orkanskim visovima, jer je još kao četrnaestogodišnja djevojčica bila oduševljena tom knjigom i filmom je pokušala interpretirati taj emotivni naboj te ga prenijeti na gledatelja kroz odnose Catherine i Heathcliffa. Sigurna sam kako će film na blagajnama i kod široke publike dobro proći, ali po mom mišljenju Fennel je zbog mnogo razloga podbacila.
Nije problem u glumcima; najjača karika filma su izvedba i interakcija glumaca. Ne mogu a da se ne zapitam: gdje je nestao vjetar? Nezgodno je kod interpretacija koje nastanu prema književnim djelima nužno nametnuta velika odgovornost redatelja koji ih se prihvati, a osim toga postoji stanovito opterećenje kulturnim nasljeđem. Međutim, Fennel kao da je glavom išla kroz zid i uopće se nije obazirala na sve navedeno. Brutalno je isjekla lik brata, uvela novu estetiku, zanemarila važnost autentične atmosfere i kao da je računala kako će erotika i ciklički podešen scenarij koji manipulira emocijama gledatelja biti dovoljan. Još mogu shvatiti da se željela fokusirati na odnos dvoje ljubavnika, te mogu shvatiti kako je zbog sažimanja napravila određene prilagodbe i izbacila lik Catherininog brata. Svaka čast Jacobu Elordiju koji je perspektivan mladi glumac, međutim lik Heathcliffa određen je etnički nejasno u romanu, a Fennel je ignorirala i tu činjenicu, opravdavajući kako je Elordi utjelovio energiju potrebnu za taj film. Iako je njezin izbor izazvao optužbe, to je opet njezin izbor, ne želim ulaziti u spekulacije niti političke korektnosti, ali začudo – ostatak glumačke ekipe etnički je jako različit.
Orkanski visovi nisu bilo koja ljubavna priča i nisu bilo kakva ljubavna priča. Kultni klasik to dokazuje, a snimljen je 1939. Nakon toga uslijedila je ekranizacija 1992. Zatim 2011. Andrea Arnold napravila je svojom fenomenalnom vizijom verziju Orkanskih visova za pamćenje u kojoj se s najvećom mogućom pažnjom odnosila prema književnom predlošku, istodobno ne žrtvujući svoj autorski izričaj. U 2026. imamo novi uradak koji je moguće gledati kao zaseban film, ali nemoguće je ignorirati nasljeđe Orkanskih visova.
Nije mudro zanemariti pitanje mjesta i vremena. Andrea Arnold je to shvatila prilikom svoje ekranizacije, jer surovost te klime i zemlje utječe na karaktere, ponašanja i način života ljudi. U ekranizaciji Fennel ne čujem vjetar, ne osjetim teksturu zemlje, tek ponekad pada kiša. Nisam uopće protiv provokativne estetike filma – u nekim filmovima je učinila čuda, kao u Moulin Rougeu, ali ovdje mi to nikako nije leglo, zapravo je nepodnošljivo i prema mom mišljenju promašeno redateljsko rješenje. Rad kostimografkinje Jacqueline Duran je inače izvanredan i nagrađivan, ali ovdje naprosto bode oči crvenilom. Estetika filma je blizu kiča, hoda po rubu i svaki čas pada u provaliju. Nikako mi nije vizualno opojna. Osim toga, izostaju suptilnosti, prijelazi su nagli, nema profinjenosti, a naturalizam je izbačen kao pojam u ovoj interpretaciji. Ono što je najgore, estetika filma previše odvlači pažnju od glumačkih izvedbi.
Margot Robbie je zanimljiva i kvalitetna glumica, Jacob Elordi je talentiran, Shazad Latif je solidan, Martin Clunes je dojmljiv, Hong Chau iznenađujuća, ali Alison Oliver je ta koja je osobito došla do izražaja i bila pozitivno osvježenje. Melodrama kroz ljubavnu priču dotiče koliko su žene tada bile u teškom položaju (od služavki, dadilja do plemkinja). Užas siromaštva je prikazan kroz zlostavljanje, iskorištavanje i nemogućnost oslobađanja od okova konvencija društvenog staleža, te začaranog kruga u kojem se svi zlopate. Odnos Catherine i Heathcliffa izuzetno je tragična ljubavna priča, jer usprkos i unatoč ljubavi, njih dvoje nisu ni imali priliku za sreću. Zbog nemogućnosti da se realizira ljubav otvaraju se mračna područja psihe, poseže se za destrukcijom i osvetom. Intrigantan je i dijaboličan lik Nelly, a Isabella unosi mješavinu komičnosti i naivnosti.
Fennel, to joj moram priznati, kroz sve likove tematizira pitanje je li neka odluka čin njihove svjesne volje i izbora, te dobro prikazuje ljudsku uvjetovanost unutarnjim ili vanjskim faktorima, a pritom poručuje kako iako nekada mislimo da imamo izbor, zapravo ga nemamo ili imamo loš. Ipak, ne mogu se oteti dojmu kako je u konačnici Fennel eksploatirala književni klasik i bezvremensku ljubavnu priču Catherine i Hethcliffa svojom interpretacijom, umjesto da napravi adaptaciju. Mislim, napravila je inačicu, samo pitanje kako, a o ukusima se može raspravljati. Konačni test vremena ipak će ustvrditi o kvaliteti kinematografskog postignuća.
©Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 18. veljače 2026.
