Glazbeno i fotografski nadmoćna epopeja jednog vremena

Otapanje vladara, red. Ivan Salatić, Hrvatska, Srbija, Italija, Francuska, Crna Gora

• Jednu od svojih hrvatskih premijera, u kinu Kinoteka 16. veljače imao je vrlo zanimljiv, meditativan i atmosferičan naslov crnogorskog redatelja Ivana Salatića Otapanje vladara. Salatić je 43-godišnji redatelj koji je prije ovog  dugometražnog igranca snimio vrlo zapažen i nagrađivan igrani film Ti imaš noć ( 2018.). Nova nepresušna, uvjetno rečeno mlada energija redatelja koji su rođeni iza 1980-te i Titove smrti a koji su odrastali u doba ratova na ovim prostorima, kreira moderne zapažene filmske uratke ex-Yu prostora. Tu ćemo ubrojiti nezaobilazni naslov Fiume o morte nagrađen za najbolji dokumentarac na Europskim filmskim nagradama, redatelja Igora Bezinovića, potom dva srpska filma također iz slične generacijske skupine, Ležaićev Kako je ovde tako zeleno nagrađen na Pulskom filmskom festivalu i Đorđevićev Vjetre, pričaj sa mnom, nagrađen na Sarajevo Film Festivalu Srcem Sarajeva za najbolji film.

  Ubrojit ćemo tu i novi naslov hrvatske redateljice Hane Jušić Bog neće pomoći, nagrađen na Locarno Film Festivalu, no ipak kritičarski ocijenjen neuspjelijim od filmskog terceta spomenutog prije.

  Ivan Salatić rođen je 1982., dakle spada u tu nadarenu skupinu relativno mladih redatelja koji obećavaju stvoriti novu jaku filmsku radnu snagu za buduća desetljeća.

  Salatić je napisao priču o posljednjim danima Morlaka, crnogorskog vladara i pjesnika (dakako utemeljenu na biografiji velikoga crnogorskog vladike Petra II. Petrovića Njegoša) koji uslijed posljednjeg stadija tuberkuloze, sredinom 19. stoljeća, putuje sa slugama i kćerkom u Napulj (radi lijeka), gdje crpi zadnje atome snage promovirajući svoju gudurastu domovinu, njezin folklor i svoje pjesničke zahvate. Njegov sluga Đuko vjerno ga prati tijekom tog puta, vjerno će ga otpratiti i negdje drugdje puno zlokobnije, no radi spoila ne bih išla u daljnje detalje.

  Zanimljivo je da je Salatić ulogu pjesnika povjerio jednom pjesniku, hrvatskom autoru i uredniku Marku Pogačaru, koji se dosad nije susretao s glumom. U razgovoru poslije filma Pogačar je priznao da ga je zainteresirao sam tekst Salatića i posve lirski moment prikazivanja posljednjih dana poznatog vladike, tako neutemeljen na nacionalnom i vladarskom, a tako utemeljen na ljudskoj i epohalno dušoprijelazničkoj, onostranoj i onozemaljskoj potki postojanja.

  

  Zaintrigirala ga je uloga koja počiva na fizičkom poginjanju tijela u bolesti ( taj segment sada oslabljenog dvometraša koji se poginje, valja glavom po stolu i očigledno odumire vrlo je autentičan), koja počiva na riječima kao igri a koju je Morlak koristio jer mu je tako priroda dala da se može koristiti te na onom mitološkom segmentu činjenice da lik iz filma i jest i nije poznati vladika, koji i jest i nije naš glavni zasanjani junak. On nije samo Njegoš/Morlak, vjerski i svjetovni autoritet, pjesnik i začetnik nacionalne literature jednog malog naroda u zabiti Europe, on jest i čovjek kao jedan od nas kojem se smiješi tuga i lom, prelazak u onaj vječni spokoj, kako ga sam naziva. Prolaznost života očituje se u brojnim rješenjima filma, tako i u kotrljanju dozrelih naranči te kasapljenju tog istog prezrelog ploda, tako slasnog, a na kraju tako mrtvog i pojedenog, nepostojećeg osim u želucima junaka.

  Uloga Đuke, odanog i prevrtljivog, empatičnog i odlučnog, ljubomornog i opet cijelorazumno odanog, pripala je (fizički) vrlo upečatljivom glumcu Luki Petroniju, koji kao da nije s ovog svijeta. Tako mu pristaje 19. stoljeće, on kruži tiho uz gospodara s tankom kosom do poda, odjeven u gotovo monaške odore, a među kulisama starinskih talijanskih zidina, tih sredozemnih dragulja, čini takav uvjerljiv prijelaz u vremenu i prostoru kakav se rijetko sublimira i zanatski i duhovno.

  Glede jezika u filmu, kaže sam glumac Marko Pogačar, tu su često izlijetali i beogradski i zagrebački i podgoričanski akcenti, dakle akcenti raznih etiologija budući je sam redatelj  dopustio da jezik ne bude doslovan nego slobodna forma koja se djelomice drži vremena i prostora.

  

  Salatić uživa raditi s naturščicima a recimo da su to voljeli brojni veliki, poput Bressona te braće Dardenne i Taviani. Ima nešto iskonski autentično u ulogama neškolovanih glumaca koji lakše prihvaćaju savjete i koji glume po intuiciji, a rezultat pod vodstvom dobrog redatelja može ispasti veličanstven.

  Ovaj miks narodski inspiriranog (Đuko čezne za domom, za klisurama i jezikom, misli da ne pripada novom krajoliku i da ga smjesta treba napustiti, patriotski motiv), kozmopolitski postavljenog (Morlok kao autoritet uživa u istraživanju svijeta, sklon je promjenama i prihvaćanju tuđosti i smatra da se ne može svukuda isto ponašati – motiv otvorenog kozmopolite i učenog čovjeka koji ne može stajati u mjestu usprkos primjeru jednoga Kanta) i ingeniozno režiranog i atmosferski zlokobno postavljenog djela, čini ga jednim od zanimljivijih ovoprostornih (čitaj: balkanskih) koprodukcija.

  Potpuno atmosferski ugođen u patnju i posljednje dane čovjeka koji se muči (Đuko veli nešto poput: Kako se samo moj gospodar lijepo pati), sam film ipak ne odustaje od životnog elana pa se Morlok i dalje šali i igra riječima, divi tapiseriji kao školarac, pokušava uživati u ribi koju rijetko jede te pogrbljen i utučen skorim odlaskom pluta u moru u košulji, svjestan da snage nema ali da je život i dalje lijep.

  

  Ova glazbeno i fotografski nadmoćna epopeja jednog vremena, sporijeg i značajnijeg, poetskijeg i bešumnijeg, takvom rijetkom eteričnošću ruši sve predrasude o svebitnim filmovima o nacionalnim herojima, ruši sve stereotipe kompleksima opterećenog filma male države i ruši sve stereotipe da su umirući samo patnici. La vita e bella, reče davno Roberto Benigni, a Morlok se u potpunosti slaže s navedenim.

  © Ivana Perić, FILMOVI.hr, 19. veljače 2026.

Piše:

Ivana
Perić