Tišina ubojstva i buka kolonijalne savjesti

Svjetska književnost i film 5: Stranac (L´étranger), red. François Ozon, Francuska, 2025.

• 

  Slavni je roman Alberta Camusa, objavljen 1942. godine, do sada imao svega dvije ekranizacije – jednu talijansku i jednu tursku. Prvu – Lo straniero (1967), potpisuje slavni talijanski redatelj Luchino Visconti (Senso, Il Gattopardo, Morte a Venezia) s Marcellom Mastroiannijem i Annom Karinom u glavnim ulogama te je ona ostala ponešto na marginama njegova inače bogata filmskoga opusa, a ponajprije je upamćena po glumačkim kreacijama te autorovu nastojanju da ostvari bogatu i sugestivnu atmosferičnost. Druga je nastala nakon nekoliko desetljeća, točnije 2001. godine, pod nazivom Yazgı, u turskoj produkciji, redateljski je potpisuje Zeki Demirkubus te predstavlja dio njegove trilogije Priče o tami. Posrijedi je podosta slobodna adaptacija Camusova predloška, smještena u turski kontekst, koja je doživjela pozitivnu kritičarsku recepciju. Razlog zašto je Camusov roman možda ostao po strani interesa filmaša proizlazi iz njegove filozofične naravi, pasivnosti protagonista te reducirane radnje, što ga, unatoč naoko formalnoj jednostavnosti, čini iznimno zahtjevnim za prenošenje u filmski format.

  Novu je filmsku priliku romanu odlučio pružiti ugledni francuski filmaš François Ozon (8 femmes, 2002; Swimming Pool, 2003; Franz, 2016; Peter von Kant, 2022), koji potpisuje i scenarij, a njegov je Stranac (L`Etranger, 2025) zanimljiv stilski i idejni iskorak u njegovu opusu, koji predstavlja dobrodošlu posvetu izvorniku.

  

  Ozon vrlo vjerno slijedi priču književnoga predloška, pa čak i preuzima dijaloge iz njega. Roman ima jednostavan, ali vrlo specifičan stil te jednostavno postavljenu linearnu narativnu strukturu i pripovjedačku funkciju. Gotovo je simetrično strukturiran od dvaju dijelova: na prvi otpada šest, a na drugi pet poglavlja. Prvi dio romana sagledava Mersualtove osobne odnose – obiteljske s majkom, ljubavne s Marie, društvene s ljudima iz njegove neposredne okoline, poslovne. Drugi dio romana razmatra njegov odnos s društvom, koji se eksplicira kroz djelovanje društvenih korektivnih institucija – suda i organizirane religije, a nakon što je počinio bezrazložan čin ubojstva Arapina. Redatelj je ipak odlučio razbiti strogu linearnost predloška pa radnja u odnosu na roman nije pravocrtna. Priča se znakovito otvara na sredini, kada protagonista dovode u zatvor, u grupnu ćeliju u kojoj mahom borave Arapi. Jedan od zatvorenika ga pita koji je razlog njegova lišavanja slobode, a on odgovara da je ubio Arapina, što neosporno cjelinu dovodi u kontekst kolonijalnih razmatranja te početka kraja francuske vladavine u Alžiru. Nakon tog trenutka slijedi analepsa te se priča vraća na početak: smrt majke, a potom pratimo Meursaultov (odličan Benjamin Voisin; Summer of 85) život do kobnoga dana na plaži, što je također razbijeno povremenim vraćanjima na zatvorsku scenu. Nakon ubojstva radnja se prebacuje na sudski kolosijek, dakle na pokušaj da društvo pronikne u motivaciju za protagonistov čin te je zaogrne u racionalno ruho. Napuštanje linearnosti bila je dobra odluka jer je naracija time dobila na efektnosti i dinamizmu jer je radnja reducirana kao i opseg protagonistovih aktivnosti te je dodatno podcrtano razdoblje prije i nakon čina, kao i promjena kroz koju lik u završnici prolazi.

  Ozon također vjerno pristupa apsurdističkoj matrici Camusova romana, no suptilnim detaljima je nadograđuje, a oni su mahom vezani uz glas i pogled onih čije je viđenje u predlošku izostavljeno. Odnos Francuza – kolonizatora te Arapa – koloniziranih ostao je na margini Camusova interesa pa se često isticalo da ubijeni čak nije niti imenovan. Stoga je roman dobio svoju romanesknu polemiku 2013. godine u djelu Meursault, protuistraga alžirskoga književnika Kamela Daouda.

  

  Prije Meursaultova dolaska u zatvor, film se otvara znakovitim prologom, snimljenim u maniri kolonijalnih filmskih žurnala sa spikerskom voice-over naracijom. Govori o gradu Alžiru, izgledu i razvoju te utjecaju Francuske i njezine kulture na njegov urbani razvoj, iz čega proizlazi zaključak da je neugledan i marginalan grad upravo francuska administracija, prema uzoru na francuska urbanistička rješenja, pretvorila u moderan grad impozantnih građevina i širokih ulica. No istodobno je posrijedi prostor isključivanja, pa tako kada Meursault i Marie (Rebecca Marder) nakon susreta na plaži odlaze poslijepodne u kino gledati komediju, u predvorju piše da je „domorocima ulaz zabranjen”. Na suđenju i oko suđenja često se spominje da Arapin nije toliko bitan, za njegovo ubojstvo protagonist može proći i s manjom kaznom, a mnogo je važnije njegovo „monstruozno” ponašanje. Marie se u sudnici obraća sestri ubijenoga koja podcrtava da se sve vrti oko Francuza, čime je uopće potisnuta činjenica ubijenoga arapskog mladića. Završnica predstavlja izravnu referencu na izostanak arapskog elementa u romanu: ubijeni na kraju ipak dobiva identitet. Njegova sestra boravi na bratovu grobu, s njegovim imenom napisanim na nadgrobnom spomeniku.

  Film stoga u odnosu na roman više naglašava relaciju prema arapskom. Suđenje nije samo odraz apsurda nego i kolonijalnoga rasizma jer se ubojstvo ne sagledava isključivo kao ubojstvo, nego je posrijedi ubojstvo Arapina, čiji je život očito manje vrijedan u kontekstu francuskoga kolonijalnog sustava od života jednoga Francuza, čije bi eventualno ubojstvo možda imalo drugačije posljedice po protagonista.

  

  U skladu s minus postupkom i ogoljenošću predloška, Ozon je nastojao pronaći ekvivalentan stilski postupak u filmskom mediju. Crno-bijela fotografija odlično pristaje cjelini jer nudi manje vizualnih informacija pa je pažnja gledatelja više usmjerena na likove te njihove interakcije i ponašanja. Ona u kombinaciji s nešto užim formatom (1.66:1, europski widescreen format) ističe estetski vrlo izbalansirane kompozicije kadrova te doprinosi razvoju bogate i sugestivne atmosferičnosti. Specifičan dojam grada i okruženja, ljetnoga konteksta ostvaren je kroz snovit i liričan ugođaj, u kojem zvučna slika također ima važan utjecaj, napose šumovi mora te bučni, distraktirajući zvukovi kaotičnoga grada, koji kao da su u raskoraku s protagonistom i njegovim gotovo letargičnim ponašanjem. Mizanscenski odnosi odlično doprinose portretiranju lika, njegova svjetonazora, načina života te odnosa prema svijetu. Napose je riječ o njegovu ogoljenom stanu koji predstavlja izravan odraz ogoljena života i nespremnosti da se laže i pretvara da je nešto što nije.

  ©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 13. veljače 2026.

Piše:

Dejan
Durić