Mitološke ambicije u fabularnoj zbrci i digitalnom kiču

The Sandman, sezona 2, SAD, Netflix, 2025.

  • Temeljena na kultnom istoimenom stripu Neila Gaimana, Sama Kietha te Mikea Dringenberga, a u izdanju DC Comicsa, serija The Sandman doživjela je drugu, i čini se posljednju sezonu jer je Warner Bros. otkazao daljnju produkciju poradi višestrukih optužbi upućenih Gaimanu zbog seksualnoga zlostavljanja.

    Posrijedi je strip koji je oduvijek bio na glasu kao iznimno zahtijevan za ekranizaciju zbog svoje fabularne razbarušenosti. Priča se odvijala na dvjema razinama – u svijetu besmrtnih te u oblasti nalik našoj iskustvenoj stvarnosti, između kojih glavni protagonist neprestano balansira oblikujući osobitu dinamiku u odnosu dviju domena. Format televizijske serije zahvalan je za ovakve kompleksne priče s povećim ansamblom likova jer nudi puno više prostora i vremena za kontekstualizaciju radnje u usporedbi s dugometražnim igranim filmom. Primjerice danas cijelu prvu sezonu možete iskoristiti da osmislite prolog priče, uvedete lik, objasnite njegovu pozadinu i karakter, a tek u narednoj sezoni možete se u potpunosti posvetiti daljnjoj razradi priče i dogodovštinama u koje lik upada.

    Autor serije Allan Heinberg upravo se odlučio za takav pristup pa je prva sezona služila za upoznavanje s lordom Morpheusom, znanim i kao Dream (Tom Sturridge) te njegovom pozadinom, a pratila je nastojanja da povrati moći. Dream je balansirao između našega svijeta te paralelne domene, odnosno fantastičnoga rajona koji nastanjuju besmrtna bića nazvana Endless. Među ostalima, njih tvore junakova sedmeročlana obitelj: Desire, Despair, Death, Destiny, Destruction i Delirium. Prema imenima im nije teško zaključiti da svatko od njih ima svoje područje djelovanja među živima. Ujedno je posrijedi slika izrazito disfunkcionalne obitelji koja se po naravi odnosa te bratskim razmiricama i razmimoilaženjima te sukobima niti malo ne razlikuje od prosječne zemaljske obitelji. Jedino je problem što njihovi konflikti katkada utječu i na tijekove života običnih smrtnika, a katkada stvaraju i napete relacije unutar domene vječnih te nadležnosti u slučaju različitih sporova.

    Prva je sezona patila od odveć razbarušene, na trenutke nedovoljno fokusirane radnje, što je nesumnjivo posljedica stripovskoga predloška. Druga pak sezona opseg interesa odveć širi. Dream je u potrazi za svojom nikada prežaljenom ljubavi Nadom te silno želi pokazati da se karakterno može promijeniti, ali i da je sposoban za rafinirane osjećaje – kako ljubavničke, tako i bratske te očinske. Stoga odlučuje pomoći sestri Delirium (Esmee Creed-Miles) u potrazi za bratom Destructionom (Barry Sloane), koji je netragom nestao te ne želi biti pronađen. Nakon toga upada u nevolju zbog prolivene obiteljske krvi u želji da pomogne sinu Orfeju (Ruairi O`Connor), čime navlači srdžbu Furija.

    Fabularna okosnica druge sezone tako se gradi na principu dvostruke potrage, koje se ukrštavaju i nadovezuju te služe kao narativni integrativni čimbenik jer pojedine epizode predstavljaju digresije s obzirom na glavni tijek radnje te ga retardiraju, ako bismo o glavnom tijeku radnje uopće mogli govoriti. Svaka epizoda bi u načelu trebala predstavljati korak naprijed u potrazi, no mnogo više odgađaju razrješenje priče. Stoga fabularna konstrukcija djeluje pretrpano i odveć digresivno. Dok gledate drugu sezonu Sandmana, imate dojam kao da je u jednu cjelinu nasilno ugurano barem tri sezone. U početku potraga na Nadom biva fabularni okidač, no tijekom sezone protagonist kao da zaboravlja na svoju nikada prežaljenu ljubavi, da bi potom krenuo u potragu za bratom. Pronalazak  brata na razini motivacije radnje ništa ne rješava, osim što u drugom fabularnom rukavcu uzrokuje ubojstvo unutar obitelji, što posljedično preusmjerava potragu na novi kolosijek. Sezona stoga djeluje nefokusirano i zbrzano te ostavlja dojam kao da se projekt u kratkome roku trebao pod svaku cijenu privesti kraju.

    U djelu se javlja mnoštvo mitoloških likova te povijesnih i kulturnih aluzija kao i velika prostorna i vremenska razvedenost. Radnja neprestano skače između stoljeća te raznih dijelova svijeta, što rezultira zamorom, a cjelinu zaogrće u kičeraj u kojem se miješaju doba i stilovi, često efekta radi. Sandman 2 gotovo puca po šavovima od povijesnih i/ili mitoloških likova i aluzija, koji su nabacani u priči kao u kakvom bizarnom i egzotičnom zabavnom parku onkraj stvarnosti, no njihovo nizanje kao na pokretnoj traci sporadično rezultira prezasićenjem. Autorski trojac nije shvatio temeljno pravilo da manje neki put znači više pa priču ne treba zatrpavati atrakcijama da bi publici bila prijemčiva. Ako je prva sezona bila po atmosferi i tonu Batman Tima Burtona, druga je u svojem digitalnom šarenilu Batman i Robin Joela Schumachera, da se poslužim analogijom s dvama filmovima iz devedesetih godina prošloga stoljeća, koji su isto proizašli iz DC-jeve stripovske radionice.

    S obzirom na navedeno, nije teško zaključiti da se serija obilato koristi kompjuterskom animacijom ne bi li gledateljima prispodobila imaginarne svjetove te bića. Na trenutke cjelina ostavlja dojam kao da gledate animiranu a ne igranu seriju, u kojoj su živi glumci nadodani na napadno animirane pozadine. Problem je što Sandman 2 djeluju odveć animirano pa stoga i neuvjerljivo, što ne bismo očekivali od skupe produkcije. Slikovitost ipak sporadično uspijeva ostvariti dojam oniričkoga kao i glumačka kreacija Toma Sturridgea, koji utjelovljuje protagonista gotovo u maniri člana kakvoga goth benda.

    The Sandman 2 imao je mnogo potencijala, no čini se da je materijalu trebalo pristupiti promišljenije i sustavnije te poraditi na strukturi fabularnih lukova kao i na kvaliteti specijalnih efekata.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 30. siječnja 2026.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji