Velika priča izgubljena u holivudskoj patetici

Svjetska književnost i film 6: Hamnet, red. Chloé Zhao, SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, 2025.

• 

  Sveprisutni film Hamnet oskarovke Chloe Zhao baziran je na istinitoj priči o velikom  literarnom bardu Shakespeareu. Naime, on je doista imao sina Hamneta koji je umro sa 11 godina, ali se sa sigurnošću ne zna je li to bilo od gladi ili od kuge. Irska autorica Maggie O'Farrell dugo je istraživala Shakespeareovu životnu tragediju te je o tome napisala uspio i čitan povijesno fikcijski roman, nagrađen prestižnim nagradama Womens Prize for Fiction i British Book Awards.

  Kritičari ističu atmosferičnost i bogatstvo jezika romana te vele da je štivo izrazito uvjerljivo. No, što je s filmom? O njemu se priča naveliko u tijeku nagradne filmske sezone. Ali ne bih toliko o tome budući da znamo da nagrade poput Oscara, Globusa ili Europskih filmskih nagrada ne znače uvijek i pravdu u filmskom svijetu.

  Tako je davne 1999. Oscara za najbolji film osvojio film Johna Maddena Zaljubljeni Shakespeare, razvučen i nemušti spektakl o zaljubljenom književnom bardu s prosječnim izvedbama tada ostvarene oskarovke Gwyneth Paltrow (nauštrb zapaženo odlične uloge života sjajne Emily Watson u Lomeći valove i također fascinantne Cate Blanchett u Elizabeti).

  No Paltrow je tada bila zlatokosa It Girl, kćer producenta i glumice, pa je stari dobri često nepravedni Hollywood nagradio prosječnu ulogu ne tako loše, doduše, glumice i izazvao najveći oskarovski blam ikada. Ali stari filmofili nemalo su se iznenadili kada je Zaljubljeni Shakespeare odnio i nagradu za najbolji film nauštrb opet znatno boljih filmova; spomenimo samo da se te godine natjecao i Elizabeta, Spašavajući vojnika Ryana te Život je lijep. 27 godina poslije nitko se više ne sjeća bljedunjave uloge zlatne djevojke Paltrow, nitko se više ne sjeća kostimiranog osrednjeg spektakla o Shakespeareu, no svi se dakako sjećamo i normandijske eskapade vojnika Ryana i priče o engleskoj kraljici Elizabeti, dok je Život je lijep Benignija kultni film.

  

  I tako je često Hollywood odnosno ti njegovi uvaženi glasači nagrađivao krive i nenamjerno od cijele manifestacije radio poveću farsu. Još je uvijek to uvažen događaj, no danas ga osobno više gledam zbog novih blještavih haljina i pokojeg skandala koji se uvijek dogodi negoli zbog dobrih i zasluženih nagrada.

  Tako je Oscara gubio i Pakleni šund i Planina Brokeback, dok ga je osvajala Fatalna nesreća (2004.) ili Sandra Bullock (svaka joj čast, no nije glumica dovoljne darovitosti za visoko rangirane nagrade).

  Hollywood je oduvijek volio šušur, politiku i marketing. Kroz godine bilo je tu sjajnih nagrađivanih što filmova, što redatelja, no često bi podbacili. Jer kao što rekoh, voljeli su šušur, politiku i marketing. Često su nagrađivali prekasno, ponekad i prerano, no što je tu je.

  Jedan film kojem će ove godine relativno osvanuti na Oscarima ali ne bez razloga jest baš Hamnet. I to ne zato jer je Hamnet neviđeno dobar film, jer nije, nego zato jer Hamnet ima ono što Oscar voli: vrhunske glumce (i Jessie Buckley kao Agnes i Paul Mescal kao William svoje uloge ganutljivo su i stameno odigrali), srcedrapateljnu priču i previše patetike. A na to se Hollywood pali.

  Hamnet je jedna fina priča o ranim danima života britanskog najvećega literarnog barda Williama Shakespeara. On kao mladić koji radi za svojeglavog i bahatog oca u proizvodnji kožne galanterije, otkriva dar pisanja no nitko ga u tome ne podržava. Isfrustriran, održava sate latinskog u jednoj gospodskoj kući, u čiju kćer Agnes se zaljubljuje. Agnes je svojeglava djevojka koja tumara šumom, druži se sa svojim sokolom i bere ljekovite trave. Sklonost pripravcima naslijedila je od pokojne majke, baš kao i njezinu vještičju narav. Nakon kratkih zaruka ona zatrudni te se na veliko protivljenje Shakespeareove obitelji uda za njega.

  

  Agnes nije sasvim obična žena: porodi se sama u šumi, izvijajući se poput kakve šumske bolesne vile, a kada zatrudni drugi put i to s blizancima, predvidi smrt jednog djeteta. No biva u krivu. Uz odrastanje dječaka Hamneta i boležljive djevojčice Judith, kao i starije sestre Susanne, čini se da sve štima. Otac William živi u Londonu, gdje se bavi teatrom, a Agnes ne želi otići za njim jer misli da Judith ne bi preživjela život u smogu glavnoga grada.

  Kada Judith oboli od kuge, njezinu smrt preuzet će brat Hamnet a majka Agnes predbacivat će si što nije dovoljno pazila na sina. Otac će zaborav tražiti u Londonu pišući neumorno za teatar, a Agnes će ga prezirati jer neće shvaćati da i on nosi veliku bol zbog smrti sina.
  No sve će se promijeniti na premijeri njegove tragedije Hamlet, koju isprva Agnes uopće ne shvaća kao posvetu preminulu sinu.

  Chloe Zhao nije nepoznato redateljsko ime. Malo je žena koje se mogu pohvaliti Oscarom za najbolji film i režiju, a njoj je to pošlo za rukom u koronsko doba s filmom Nomadland, gdje je briljirala sjajna trostruka oskarovka Frances McDormand. Je li film toliko odličan? Po meni i nije, ali digla se i ostvarila zvjezdana prašina.

  E sad, Zhao se ovaj put uhvatila čak većeg zalogaja, srcedrapateljne priče o gubitku i saniranju traume, priče o ljubavi i gubljenju identiteta iste, priče o posveti ranama koje ponekad ne zarastaju baš tako brzo i najrazumnije. Činjenica da je Shakespeareov sin Hamnet umro, da je on potom napisao tragediju u kojoj je kraljeviću koji sveti oca dao slično ime Hamlet, te da je čak u nekim predstavama sam glumio tog oca, značilo je očigledno da je bard pretočio privatnu bol u svoje remek-djelo.

  

  E sad, da je Zhao bila imalo odvažnija i da nije utonula u veleameričko patetično razmišljanje i time vođenu režiju (tu se otvara i fakta da su producenti filma jednako patetični Spielberg i nekoć provokativan Sam Mendes), da je preuzela kormilo rafiniranije, suptilnije i s više odvažnosti, ovo ne bi rezultiralo kvazi velikim filmom nego velikim filmom. Hamnet nije veliki film baš zbog filmskih vrijednosti; on je podnošljiv film zbog glumačkih briljantnosti, odlične fotografije i povremeno finih suptilnih prijelaza. Ipak, Zhao kao da nije znala što radi kada je shrvanom junaku Williamu stavila u usta čuvene riječi „biti ili ne biti“ u najpatetičnijoj sceni ove filmske sezone (bard se naime navodno htio ubiti nad londonskom Temzom u jednoj prohladnoj večeri). Zhao kao da nije znala što radi kada je dugo snimala kadar umrlog sina koji se pozdravlja s ovostranim životom – naivna, nemušta i iritantna scena zalutala je iz dječjeg filma o nekom vlaku u snijegu ili duši u snijegu.

  Zadnji kadrovi filma, oni premijere Hamleta u londonskom teatru, kada majka Agnes shvati muževu bol i ganuta je do suza pa diže ruke u nebesa opraštajući se figurativno sa sinom Hamnetom, po meni je tipična holivudska crowdpleasing scena koja valjda treba natjerati osobu do ganuća pa da uzvikne „slava bogu i aleluja“. Ipak, u meni je izazvala samo podsmijeh i gađenje nad jeftinim trikom te sam dojma da je Hamnet samo Zaljubljeni Shakespeare s boljim glumcima. Šteta, jer priča je bila potentna, šuma u kojoj se Agnes skrivala zlokobna, cijela priča sa zamijenjenim identitetima i da je brat prevario smrt i umro umjesto sestre domišljata i lucidna, glumci su odlični, ipak – domašaj je slab. Patetična je to i ulizivačka, ganuća iskajuća, patvorena drama za nedjeljnopopodnevnu dosadu uz dekicu i čaj.

  Zhao nije netalentirana, ali vidim da je upala u ralje spielbergijanske patetike. Šteta, jer mogla je više. Jedna prijateljica me nakon moje zgroze filmom prozvala da ja volim specifične filmove pod određenom estetikom i da ionako ne volim emo-priče. Pa što je film nego emocija, odgovorih. Ako vam izazove emociju, to je njegov zadnji i glavni razlog postojanja. Ako izazove podsmijeh, frustraciju i pomalo lutanje kino-svodom od dosade, to nije njegov primarni cilj.

  

  Emocija filma, muzike, skulpture ili slike, nije li to najuzvišenija emocija, ona umjetnička? Nije li da se radi toga umjetnost i čini? Ako je umjetnost patvorena, ako je složena da bi zadovoljila parametre i ako igra planski, to za mene umjetnost nije, nego trgovina domašajem, trgovina osjećajem, trgovina i eksploatacija svih umjetničkih razina.

  Paul Mescal i Jessie Buckley veliki su igrači današnjeg filma. Buckley će vjerojatno osvojiti zlatni kipić – zasluženo, ali ne u dobrome filmu. Nažalost.

  © Ivana Perić, FILMOVI.hr, 23. veljače 2026.

Piše:

Ivana
Perić