Kinematografija ludističkog demijurga

Tony Gatlif: Latcho Drom, 1993.; Gadjo Dilo, 1998.; Korkoro, 2009.

• „Ovo stablo posjeduje el duende; zvuk mu je poput tužaljke.“ (Vengo, 2000., citat)

  Teško prevodiv termin el duende svojevrsni je duševni aspekt najdublje, izvorne, mistične inspiracije, transičnoga nadahnuća, koji eruptira prema van u neponovljivoj eksploziji one najiskrenije, najstrastvenije, sirove i savršene umjetnine, sućutne čarolije s potresno-katarzičnim učinkom kako na tvorca iste, jednako tako i na sretnog promatrača/recipijenta.

  Upravo takve trenutke nadasve neusiljene, na najneočekivanijim mjestima proplamsale no stoga ništa manje prave umjetnosti u svojim djelima ovjekovječiti nastoji ludistički filmski etnograf Tony Gatlif, taj demijurg glazbom propulzivno bujajuće natopljenih no jednako tako pod površinom gorkih svjedočanstava o romskom fatumu – predrasudno idiosinkrazično determiniranoj drugosti tih homo viatora, neukrotivih „drumskih nomada“, „zaboravljene djece Indije“, iskonskih peregrinskih lutalaca ne samo onim tegotnim vanjskim nego također i pounutrenim, duševnim prostornostima („Perhaps a stable order can only be established on Earth if man always remains acutely conscious that his condition is that of a traveller.“, G. Marcel).

  Ipak, Gatlifu kao srčanom štovatelju i kroničaru vlastite romske kulture, sporadično se nepravedno predbacuje ušećereno-romantiziran, eskapističko-heterotropičan prikaz romskoga mikrokozmosa, svojevrsna orijentalističkim tropima isfantazirana fascinacija zapadnjačkog pogleda namijenjena egzotizmima gladnoj art-publici, ciganesknost s ignoracijom brutalnih životnih aspekata, no to nipošto nije točno.

  

  Naime, njegovi koloritni, životom propulzivni filmovi nose angažmanski bremenit etnokinotečni tretman, bešavno balansirajući na tankoj granici rustikalno-dokumentarnog i fikcionalno-fakcijskoga, stavljajući u fokus one marginalizirane, egzotizirane, pejorativno stereotipizirane, socijalno segregirane, diskriminirane i deprivirane, deklasirane bosjake kao nadasve osebujne nositelje i označitelje slobodarstva, vitalnosti i nesputane, visceralne i pulsirajuće životne radosti, nauštrb kontrastnom golom sekularističkom, obezduhovljenom, obeščovječenom, antihumanističnom, tlačiteljskom, korporativnom, pohlepnom, kapitalističkom europocentrizmu, svime rečenim postajući deleuzeovski mali (minor cinema) a zapravo parcijalno i politički filmovi koji se opiru dominantnim konvencijama, bivajući angažirani braniči progonjenih i obespravljenih, s antikolonijalnim i antikapitalističkim žalcem uvijek usmjerenim ka kritici i drskom propitivanju rečenih dominantnih mainstream ideologija i struktura moći.

  

  Čini Gatlif to pritom i krajnje senzibilizirano, etnografski pronicljivo i estetsko-stilistički prepoznatljivo: pokretnom kamerom s fokusom na lica (koja katkad gledaju direktno u kameru i obraćaju se upravo gledateljima kao legitimnim i prozvanim svjedocima ovakvih prikazanih neslućenih povijesnih patnji); na detalje koji mogu biti glazbala i stvarati glazbu – kapanje vode, škripa kola, udaranje čabra o stijenku kočije, konjski kas, šum lišća izazvan vjetrom – glazbu kao imanentan romski atribut: polifoničnu, pluralističnu, karnevalesknu i melankoličnu, neodvojivu od plesa i pjesme no ujedno i opominjateljicu i nositeljicu prenesenog smisla (antologijski kadar teperenja bodljikavih žica ograde logora uz pratnju muklo odjekujućih tonova klavirskih tipki); na kadrove komponirane kao majstorski uokvireni nezaboravni tableaux vivanti; na brojne naturščike snimane na autentičnim lokacijama; prezentirajući autohtonu jezičnu multiplost ali i barijernost, za razliku od rečene nadkrovne glazbe kao tvoriteljice mostova; također i romsku magijsku svijest te onom antropocentričnom alternativnu integrativnost s prirodom i poglavito neljudskim životinjama, bićima i pojavnostima kao metonijama srasle međuodnosnoti svih vrsta i svega stvorenog; što je današnjem recipijentu egzistirajućem u doba profiterski nastrojena društva, uzgajanja poradi koristi, krčenja poradi iskorištavanja, opće kemikalizacije, regulativnosti i beživotnosti koji zamjenjuju i smjenjuju drevne šume i svete gajeve, samo daleka sentimentalizacija i primitivna besmislica.

  

  O svemu tome duboko rezonantno i zarazno afektivnim slikama progovara Gatlif u gotovo čitavom svom opusu; ovdje u tri izdvojene simptomatične etnografske poslastice: beznarativna glazbom povezana nizom labavih vinjeta „tonska poema“ Latcho Drom, potom Gadjo Dilo čija specifična mizanscena ceste i motiv melografskog bilježenja napjeva za glavnog junaka funkcioniraju kao svojevrsno heterokronijsko inkompatibilno, inverzijsko ali i oslobađajuće protu/kontra-mjesto – counter-site iskustvo i poglavito brutalno prekrasan i emotivno destruktivan Korkoro – temeljen na stvarnim osobnostima iz doba romskog holokausta porajmosa/samudaripena Drugog svjetskog rata u potrazi za preživljavanjem izvan domene društvenog krajolika obilježenog viktimizacijom i fašističkom prijetnjom.

  Tako se tima i inim svojim naslovima (Vengo, 2000.; Exiles, 2004.; Transylvania, 2006.; Tom Medina, 2021; Ange, 2025…) Gatlif pridružuje panteonskim uratcima romske motivike (primjerice: Skupljači perja Aleksandra Petrovića, 1967.; Cigani lete u nebo Emila Loteanua, 1976.; Dom za vješanje Emira Kusturice, 1988; Gipsy Magic Stolea Popova, 1997.; Crna mačka, beli mačor Emira Kusturice, 1998.; Duh babe Ilonke Tomislava Žaje, 2011.; Shangai Gypsy Marka Nabersnika, 2012.; Aferim! Radua Judea, 2015.), ali i lorcanskoj romancerskoj potrazi za transcendentnom stvarnosti odnosno esencijom u kojoj se stapaju cante jondo, flamencovske forme seguidille gitane, dramatične i ritmički, rubatovskim fraziranjem bremenite i ekspresivne siguiriye ali i početno spomenuti ideal el duende, čiji su najeponimniji utjelovitelji upravo Romi.

  

  Ili, kako je to sažeo sâm Lorca: „…Cigani su najuzvišeniji, najtemeljniji i najaristokratskiji element moje zemlje, najdublji predstavnik njezinih manira, sâm čuvar vatrenih žeravica, krvi i alfabeta andaluzijske i univerzalne istine“, ali i Gatlif u završnoj pjesmi Korkora: „Sretno, svi vi ostali! Ako nekog brine što nas više nema, kažite mu da su nas izbacili u nebo i svjetlost – nas, gospodare ogromnoga svemira!“

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 2. ožujka 2026.

Piše:

Katarina
Marić