Hrvoje Turković u fokusu suvremene filmološke misli

Umijeće filmologije: Zbornik u čast Hrvoju Turkoviću, uredili: Karla Lončar, Krunoslav Lučić, Tomislav Šakić, Sveučilište u Zagrebu – Akademija dramske umjetnosti, veljača 2026.

• Zbornik kao knjiška forma koja okuplja „više sadržajno samostalnih priloga različitih autora“ odnosno različno-samostalnih no tematski povezanih znanstvenih tekstova/studija (ali alternativno i poetskih, pripovjednih i raznih drugih umjetničkih oblika) mahom prethodno prezentiranih na određenim manifestacijama, skupovima, kongresima, konferencijama, u ovom je slučaju – pod uredničkom palicom Karle Lončar, Krunoslava Lučića i Tomislava Šakića, objedinila trinaest tekstova od inicijalnih 26 predstavljenih na znanstvenom skupu Filmologija, kritika, umjetnost iz prosinca 2023., organiziranog povodom 80. rođendana redovitoga profesora u miru dr. sc. Hrvoja Turkovića s Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu i svi su redom inspirirani/posvećeni upravo Turkovićevoj filmološkoj djelatnosti kroz rasprave, analize, argumentacije, promišljanja ili problematizaciju istih (mahom u kategorijama preglednih radova, stručnih radova, prethodnih priopćenja ili izvornih znanstvenih radova).

  Sadržaj koncipiran kroz tri poglavlja: O tipovima izlaganja i srodnim temama (s pet tekstova sudjeluju Bartol Babić Vukmir, Nevena Daković, Juraj Kukoč, Tomislav Šakić, Saša Vojković), Filmska teorija i kritika (i opet s pet tekstova sudjeluju Jasna Galjer, Ivana Kronja, Krunoslav Lučić, Irena Paulus, Višnja Pentić) i O žanru i ostalim filmskim svjetovima (s tri teksta sudjeluju Tina Kalinić, Saša Stanić, Mario Županović), finalno donosi i autorovu bio-bibliografiju, kazalo filmova i imena odnosno zapise o samim autorima i urednicima knjige.

  U svim tim tekstovima vidljiv je širok spektar Turkovićevih interesa, kako je navedeno u Predgovoru: „…od pitanja filmske naracije, tipova filmskog izlaganja, vrsta filmova i pitanja animacije, do opće teorije filma, poput problematike filmskih rodova, vrsta i žanrova, montaže, perspektive i sl.“, a što svakako pokazuje „aktualnost njegova doprinosa u područjima igranoga filma, animacije, novih ekranskih medija, naratologije, eksperimentalnog i namjenskog filma“.

  

  Hrvoje Turković, naime, među najutjecajnijim je, najsustavnijim i najplodonosnijim autorima domaće znanosti o filmu (od kognitivih i komunikacijskih, izlagačkih teorija, onih filmske stilistike, semiotike i diskursa, preko sistematizacije vrsta i rodova, poglavito eksperimentalnih, do samih žanrova i inih filmskih pojavnosti); potpisnik polemika, recenzija, osvrta, kolumni, članaka, knjiga; jedna od njih – Umijeće filma: Esejistički uvod u film i filmologiju (1996.) inspiracija je za inačicu naslova i predmetnoga zbornika Umijeće filmologije; kao spretno, iskričavo, kongruentno sročena dosjetka koja podcrtava nemjerljivu važnost ovog nezaobilaznog, svestranog, zainteresiranog i dosljednoga kulturnog djelatnika, erudita i istražitelja svega filmskog.

  

  Rad autorice N. Daković bavi se analizom prvog poglavlja Tipova filmskog izlaganja te odgovorom na pitanje mora li narativni film imati naratora; a onaj autorice S. Vojković odnosom Turkovićeve koncepcije autor-redatelj-pripovjedač i kritičkonaratološkog izvadijegetskog vanjskog fokalizatora; dok T. Šakić prezentira povijesni slijed razvoja ideje poetskog izlaganja u filmskom mišljenju Deren, Pasolinija, Petrića, Bordwella, Chatmana, Tarkovskog i Turkovića; a B. Babić Vukmir bavi se filmskom listom kao najrudimentarnijim tipom filmskog izlaganja po Turkoviću.

  

  K. Lučić pak obrazlaže važnost pojma stilskog otklona ili stilizacije u Turkovićevu teorijskom opusu, govoreći o njegovu poimanju stilizacije, ishodištu i određenju, tipovima otklona, stilizaciji kao dijelu narativne strukture klasičnog filma i otklonima u modernističkom filmu; a autorica I. Kronja otvara pojam „filma krize“ ispitujući načine prevladavanja napetosti između strukturalnosti forme i potrebe za narativnom katarzom u djelima P. Tscherkasskog, A. Browna i N. Polića; odnosno I. Paulus revidira analizu glazbe u filmu Casablanca M. Curtiza (1942.) oslanjajući se na Turkovićeva tumačenja u knjizi Rasprava o popratnoj filmskoj glazbi; dok J. Galjer posebnu pažnju posvećuje Turkovićevu doprinosu kontekstualiziranju animiranog filma 1950-ih – 1970-ih. V. Pentić promišlja o karnevalesknoj filmologiji i dijaloškom pogledu u filmu Precijenjena dramaturgija (2017.) u kojem S. A. Veldić bilježi predavanja B. Kragića, N. Gilića i H. Turkovića, a T. Kalinić o postjugoslavenskoj ratnoj komediji između žanra i ideologije.

  

  Zanimljivošću se posebno ističu radovi Jurja Kukoča (koji govori o dosad neprepoznatoj filmskoj vrsti – kozerijskom filmu u hrvatskoj i jugoslavenskoj kinematografiji 1945–1990, koju je terminom kozerijski dokumentarizam prvi opisao upravo Hrvoje Turković, iako je riječ o hibridnoj vrsti koja ozbiljne teme prezentira na ležerniji način, katkad takvim ironijskim odmakom od cenzure skrivajući društveno-političku kritičnost; primjer takvog filma je među inima O ljudima i magarcima (1978.) Branka Marjanovića), Saše Stanića (osvrće se na film strave kroz dominantne pristupe proučavanju tog žanra, s posebnom pažnjom na pitanja intelektualnog i emotivnog angažmana gledatelja putem tipiziranih postupaka kojima se postiže osjećaj ugroženosti odnosno na ono što u hororu vidimo te onome kako je to predočeno, oprimjereno vrhunskim djelima žanra poput Uljeza (2001.), Nosferatua (1922.), Šestog čula (1999.) ili Vještice (2015.)) te poglavito Marija Županovića (analizira najznačajnije manifestne tendencije latinskoameričkog filma 60-ih i 70-ih, zalaganje za aktivizam kojem je cilj rušenje dominantnog korporativno-liberalnog sustava proizvodnje kulture, napose filma, otvarajući uvid u postkolonijalne, antiimperijalističke, indogene i socio-ideološke promjene; primjerice djela Tire dié (1958.) ili La hora de los hornos (1968.)).

  

  Poticajno, promišljeno, koncizno, kompaktno i homogeno štivo Zbornika solidno, uredno, minimalistički decentno zaokružuje vizualni dizajn, prijelom i grafička priprema u domeni nezavisne kulture renomirane OAZE, kao dobrodošao ispreplećući interwaeving usko povezane strukturalnosti vizualnog kao integralnog dijela onog sadržajnog, pridonoseći uvijek intrigirajućem razmišljanju o filmu, njegovoj općekulturnoj funkciji i neminovnoj dimenziji društvenog angažmana.

  ©Katarina Marić, FILMOVI.hr, 15. travnja 2026.

Piše:

Katarina
Marić