Proto-multimedijalnost zagrebačkog Borisa Viana
Kultura i umjetnost u zajednici, Filmske kutije za 52 tjedna: Retrospektiva Oktavijana Miletića, Valcer taštine, Kulturni centar Ribnjak
-
Retrospektiva filmova predratnoga zagrebačkog sineasta Oktavijana Miletića (1902–1987), kojeg se smatra utemeljiteljem hrvatske i jugoslavenske kinematografije, održana je u subotu, 30. svibnja na terasi KC Ribnjak uz glazbenu pratnju ansambla Damira Kafke-Caprija s opernom pjevačicom Dinom Puhovski i kantautora i likovnjaka Milana Manojlovića-Mancea. Jednosatna filmo-biografija u izboru ranih radova nastalih od 1927. do 1937. godine, kustosice programa Tanje Vrvilo, otkriva kamovljevsko zanesenjaštvo mladog Miletića. Odrastao je u obitelji intendanta HNK, čija je vila na Jurjevskoj bila eksperimentalni studio Oktavijanovih kreativnih nestašluka. Kao petnaestogodišnjak pobjegao je iz Zagreba u Beč na snimanje nekog filma, e da bi povratkom kući, s ekipom entuzijasta 1917. godine snimio prvi hrvatski igrani film. Brcko u Zagrebu (Croatija Film) Arsena Maasa, ekranizacija je komedije Alaj su nas nasamarili Arnošta Grunda snimljen s kazališnim glumcima, koji je iz prikazanog programa izostao... Realizacija prvog hrvatskoga dugometražnog filma Lisinski (1944.) na nitratnoj filmskoj vrpci, u pogrešnom političkom trenutku, određuje Miletićev daljnji profesionalni rad. Nakon sloma NDH, u FNRJ je surađivao kao direktor fotografije na filmovima Vatroslava Mimice (Ženidba gospodina Marcipana, 1963.), Nikole Popovića (Živjeće ovaj narod, 1947.), kratkim metrima Dušana Makavejeva (Boje sanjaju, Košnice, Slikovnica pčelara, 1958.), Branka Belana (Koncert, 1954.), Ante Babaje (Carevo novo ruho, 1961.), Dušana Vukotića i mnogih drugih. Kao redatelj i kamerman snimao je dokumentarne filmove Juraj Dalmatinac (1977.) i Talijin trag (1978.), a za životno djelo primio je republičku Nagradu Vladimir Nazor 1968. godine.
Nakon njegove smrti nagrada je Hrvatskog društva filmskih kritičara za najbolji film prozvana Oktavijan, a Ante Peterlić s Vjekoslavom Majcenom o Miletiću 2000. godine objavljuje i monografiju. Prema pisanju Daniela Rafaelića, „svojim kratkim komedijama, trilerima i kriminalističkim filmovima [Miletić] je stekao slavu i u inozemstvu, gdje je dobio nekoliko zapaženih nagrada. Među njima najpoznatija je diploma za film "Poslovi konzula Dorgena" (1933.) koju je osobno potpisao Louis Luimiere. Svoje amaterske uspjehe Miletić je zamijenio ulaskom u profesionalnu kinematografiju, kada je 1937. režirao prvi hrvatski zvučni film "Šešir".”
Fascinacija novim medijem kod Miletića najjasnije se vidi u kratkometražnim ostvarenjima Faust (1934.) i Nocturno (1935.), uz spomenuti Šešir. Prvi je osamipolminutni film snimljen u statičnom kadru, prema motivima J.W. Goethea. Prema biografskoj jedinici o Miletiću s portala Baza HR kinematografije, kratkometražnog se igranog formata u samo jednom kadru laćao i kasnije; takvo je djelo Profesor Budalastov (1950.), surežiran s Brankom Marjanovićem; film nije nikad javno prikazan i kao druga kratka djela ovog osebujnog autora, danas ga se smatra nestalim. Miletićev Faust postaje metafora cijene žudnje za vječnim životom. U želji da se pomladi, stari doktor telefonom naziva pakao i prodaje dušu sotoni potpisivanjem mjenice. Iako gotovo stogodišnjak, film iznenađuje svježinom: parodija i elipsa rezoniraju s današnjom kulturom odnosa tzv. traumatske povezanosti. Niskobudžetna estetika priziva Eda Wooda, dok Šešir dobacuje i do Renea Clairea. Faust je, kao i mnogi Miletićevi radovi, prikazivan diljem Europe te nagrađen na Sveslavenskom natječaju u Zagrebu i na međunarodnom natječaju u Barceloni 1935., prvom natječaju UNICA-e. (Drugim riječima: europski su koprodukcijski pothvati imali svojeg havćanina i prije HAVC-a.)
Nagrađen na četvrtom venecijanskom bijenalu, Nocturno je parodija na krimi-filmove i detektivske romane. Uvjeren da je prisustvovao ubojstvu u kući u kojoj je prenoćio, protagonist će alarmirati policiju prije negoli je morao shvatiti da je moć elipse progutala i njegovu vjerodostojnost. Osumnjičeni će ujutro pokopati psa, a ne čovjeka.
Drugo monokadrovsko ostvarenje, Saksofonist, nastalo između 1927. i 1931. godine, Miletić snima kao autoportret s ironičnim odmakom, oponašajući američkog C-melody saksofonista Rudyja Wiedoefta. Selfie je dvostruk – Miletić ujedno izvodi i svoju skladbu Valse Vanite, prema kojoj je Vrvilo prozvala prikazani izbor, inače prekinut oko 23 sata götterdämmerunskim pljuskom. Minijatura praćena a capella dionicom trombona Ivana Marincla, kao prijevod dvaju medija, pripovijeda o dolasku prvog saksofona u Zagreb s Miletićem prije stotinu godina. Tada osniva prvi sastav Toranj Syncopa, potom Zagreb Syncopaters i redovito svira u muzičkim programima ondašnje Televizije Zagreb. Bili su to neakademski sastavi, jer je jazz u to vrijeme bio institucionalno suspektan.Jedini Miletićev film snimljen na formatu od 35 mm, Šešir (1937.), uz glazbu Eduarda Glotza, bio je ujedno prvi hrvatski zvučni film, a za razliku od kućne radinosti Oktavijan Filma, snimljen je u produkciji poduzeća Zora Film. Nastao je, doduše, kao eksperiment bez dijaloga i teksta o iteraciji jednog šešira gradskim pejzažem, čiji filmski jezik prethodi onome Tatija, obojen primjesama i primislima pisaca iz razdoblja secesije. Kafkin ansambl zadržao se na kolektivnoj teksturi vođenoj gitarskim loopom Franje Glušca, iako su instrumentalne dionice mogle registru dati i koju boju više. U to je vrijeme Miletić već surađivao s Tobias Filmom iz Njemačke, a film je prikazivan u domaćim kinima. Naime, glavni junak pod šeširom poprima zavodničke moći: pokupit će prvu djevojku koju vidi, ali djevojka je zauzeta te je umjesto s njom buduće ljubavničke pothvate prisiljen utažiti u red light districtu, a kao što daje, šešir-agens nudi i puteni višak spolne bolesti, čime glavni junak postaje karikatura nalik junaku crtića Gustav. Šešira će se otarasiti, a alat libidinalne ekonomije završit će kod prosjaka koji u njemu skuplja milodare. Jedan će mu novčić u prolazu ubaciti i njegov bivši vlasnik, koji u zadnjem kadru s novom curom odlazi pobjedonosno prema horizontu.
Poslovi konzula Dorgena (1933.) je krimi-film o hipnotizeru ubojici, iz kojeg probija erotski senzibilitet, kao stalni suputnik Miletićeva jezika – bilo da glumice Evelin Hajduška i Maja Blažeković u hlačama trče niz padinu ili ih protagonist-spasilac unesrećene vadi iz vode. Retrospektiva je zazvučala i eksperimentima kao stalnim formulama Miletićevog snimateljskog dara: vrćenja filmske trake unatrag, uz erotizam filma Komadić savske sezone. Vrvilin izbor prikazao je scene s viđenijim glumicama ere, poput Bele Krleže i Božene Kraljeve; ta ipak je stariji Miletić bio intendant. Zagreb u svjetlu velegrada (1934.), pored vraćanja snimke dima u dimnjak kao komentar „ekološkog usisivača”, satiričkoj slici Zagreba dodaje prizor metroa izlaskom građana iz javnog WC-a na središnjem zagrebačkom trgu.
Svoju odluku da djeluje izvan registra zvuka, komentiravši razliku između kazališne i filmske umjetnosti, Miletić obrazlaže: „Apsolutni film se nije dijalogom mnogo okoristio, u dijalog-filmovima najsnažnije djeluju momenti koji su nijemi.” Izbor filmova prikazao je igranofilmske atrakcije onirizma i fantazmagorije, erosa i thanatosa iz „stravičnog inventara parodiranih gangsterskih i detektivskih filmova” u spektru njemačkog ekspresionizma i Kammerspielfilma. Projekt umjetničke organizacije Film-protufilm filmologinje Tanje Vrvilo odvio se u okviru programa Grada Zagreba Kultura i umjetnost u zajednici, pod naslovom Filmske kutije za 52 tjedna. Kao rana domaća proto-multimedijalna figura, rani bi Miletićev opus možda bio najbliže onome što bi se moglo nazvati zagrebačkim Borisom Vianom. Ne po anarhističkoj boemštini, po kojoj je Vian bliži Polić-Kamovu; stvar je, napose, u sintezi – rijetkoj sposobnosti da film, glazbu i tehničku znatiželju spoji u jedinstven autorski impuls.
© Vid Jeraj, FILMOVI.hr, 5. lipnja 2026.