Raskošna melodrama prešućenih života
20. Festival Tolerancije, 8.–10. listopada 2026.: Crna kugla (La bola negra), red. Javier Ambrossi, Javier Calvo, Španjolska, Francuska, 2026.
-
S obzirom na golemu filmsku privlačnost i opću popularnost njegovih drama, veliki španjolski pjesnik i dramatičar Federico García Lorca imao je relativno skroman broj doslovnih filmskih adaptacija. Njegov je utjecaj na film ipak mnogo širi od pukog broja ekranizacija. Redatelji su nerijetko znali uzimati klasične lorcijanske motive, strukture i pjesnički jezik, a da pritom nisu snimali adaptaciju u užem smislu te riječi. Ako pod adaptacijom mislimo na film koji je izravno ili vrlo slobodno napravljen prema njegovu tekstu, može se govoriti o otprilike desetak važnijih filmskih/TV ekranizacija, ovisno o tome računamo li kratke filmove, televiziju i vrlo slobodne prerade. Postoje doduše i adaptacije koje pred sobom imaju previše materijala, pa filmski tvorci moraju mudro odlučiti što će iz izvornika izostaviti. Crna kugla pak pripada gotovo suprotnoj kategoriji. Naime, od Lorcine istoimene drame ostalo je toliko malo da se pitanje adaptacije odmah pretvara u pitanje autorstva. Što uopće znači ekranizirati djelo koje nije dovršeno? Redateljsko-scenaristički par Ambrossi/Calvo na to pitanje ne odgovara pokušajem rekonstrukcije. Njihov film ne pokušava pogoditi kako bi izgledala Lorcina dovršena drama, nego od njezina fragmenta gradi vlastitu priču o seksualnosti, društvenom odbacivanju, memoriji i onome što ostaje nakon prekinutih života.
Crna kugla polazi od istoimenog, nedovršenog Lorcina projekta, od kojega je ostalo tek nekoliko stranica. U njegovu središtu nalazi se mladi homoseksualac Sebastián (tumači ga proslavljeni španjolski kantautor i gitarista Miguel Bernardeau, znan po umjetničkom imenu Guitarricadelafuente) koji pokušava biti prihvaćen u zatvorenom društvenom krugu, ali na glasovanju dobiva crnu kuglu – znak odbacivanja. Autori filma tu početnu situaciju ne pokušavaju pretvoriti u konvencionalnu ekranizaciju, nego je razvijaju u priču koja se proteže kroz različita povijesna razdoblja. Njihov film tako povezuje tri vremenska sloja i tri protagonista: od Lorcina vremena, preko građanskog rata pa sve do suvremenosti, a u njegovu se svijetu isprepliću seksualna želja, društvena represija, ljubav, gubitak i nasljeđe. U priču polako ulazi i Rafael Rodríguez Rapún (Miguel Bernardeau), važna figura iz Lorcina života, čime se nedovršeni književni fragment postupno pretvara u širu priču o ljudima čiji su životi prekinuti, prešućeni ili naknadno rekonstruirani…
Tri vremenske točke – 1932., 1937. i 2017., daju filmu mogućnost da isti problem promatra iz različitih udaljenosti. Ono što se u jednom razdoblju događa pojedincu ne završava nužno njegovim životom. Posljedice mogu ostati u odnosima, obiteljskim pričama i prazninama koje sljedeće generacije pokušavaju razumjeti. Upravo zato vremenski skokovi nisu samo način da se proširi radnja. Oni pokazuju kako događaj iz prošlosti može nastaviti djelovati i onda kada više nema njegova neposrednog svjedoka. Zato je Crna kugla manje film o homoseksualnosti, a znatno više film o onome što se događa kada se ljudska seksualnost pretvori u društvenu tajnu. To je ujedno i razlog zbog kojega Lorca u filmu funkcionira mnogo bolje kao odsutna nego kao prisutna figura.
Film nije biografski portret pjesnika. Stoga i ne pokušava rekonstruirati njegov život niti ga pretvoriti u glavnog junaka. Lorca je ovdje prije svega neka vrsta središnje točke oko koje se šire priče drugih ljudi. Njegov nedovršeni tekst postaje vrata prema čitavom jednom svijetu, a sam Lorca simbolizira generaciju ljudi čiji su privatni životi morali ostati izvan javne povijesti. Tu se Crna kugla približava Lorci na vrlo zanimljiv način, ali ne toliko u formi koliko u senzibilitetu. Lorcine drame naime često počivaju na sukobu između unutarnje želje i društvenog poretka. Njegovi likovi žele nešto što im njihov svijet ne dopušta. Žena želi ljubav, slobodu ili dijete, ali joj obitelj, brak, patrijarhat ili društveni moral određuju granice. Pojedinac pokušava ostvariti vlastitu prirodu, a zajednica mu govori kakav smije biti. Tragedija nastaje upravo iz tog sudara.
Veza s Lorcom zato je prije svega tematska. Njegovi likovi često se nalaze pred granicom koju nisu sami postavili, dok Crna kugla taj sukob razvlači kroz desetljeća i pokazuje njegove posljedice u različitim životima. Razlika je i u ritmu. Lorca zna zatvoriti tragediju u vrlo ograničen prostor i vrijeme, dok Ambrossi i Calvo grade široku povijesnu panoramu. Time dobivaju mogućnost govoriti o kontinuitetu iskustva, ali istodobno gube dio neposrednosti koju ima jednostavna priča o pojedincu i zajednici koja ga odbija. To nije nužno slabost koliko posljedica njihova autorskog izbora. Film jednostavno želi pokazati da se jedna potisnuta sudbina ne mora završiti ondje gdje završava njezin neposredni život.
Crna kugla želi homoseksualno iskustvo izvući iz privatnosti i postaviti ga u središte povijesti. Ne želi govoriti samo o tome kako je bilo biti homoseksualac u nekom određenom razdoblju nego želi pokazati da su homoseksualni muškarci bili dio te povijesti, da su voljeli, patili, donosili pogrešne odluke, skrivali se, riskirali, stvarali i umirali – čak i onda kada povijest nije smatrala potrebnim zabilježiti njihove živote. U tom smislu film ima snažnu queer dimenziju, ali nije primarno „film za queer publiku“. Njegova ambicija je puno veća. On pokušava promijeniti perspektivu iz koje gledamo prošlost. Homoseksualnost ovdje nije dodatak nekoj postojećoj povijesnoj priči. Ona postaje jedan od načina na koji se ta povijest promatra. I upravo je tu Crna kugla zanimljivija od niza filmova homoseksualne tematike koji ostaju unutar poznate strukture coming-outa. U takvim filmovima glavni problem obično predstavlja pitanje hoće li junak priznati svoju seksualnost sebi ili drugima. Ovdje je pitanje drukčije: što ako čovjek nikada nije dobio mogućnost da to učini? Što ako je cijeli život morao živjeti s neizgovorenim dijelom sebe? I što ako posljedice toga ne nestanu njegovom smrću?
Zbog toga obitelj u filmu dobiva važnu ulogu. Ona je mjesto na kojem se prošlost čuva, ali i mjesto na kojem se mogu zadržati praznine koje nitko dugo ne zna objasniti. Netko u sadašnjosti pokušava sastaviti sliku života koji nije osobno poznavao, oslanjajući se na tragove, prešućene činjenice i ono što je ostalo iza drugih ljudi. Ta potraga filmu daje gotovo istraživačku dimenziju, ali njezin predmet nije događaj koji treba razriješiti, nego čovjek čiji život pokušavamo razumjeti. Prošlost se tako ne pojavljuje kao zatvorena cjelina. Ona ostaje otvorena sve dok netko ne pokuša povezati ono što je sačuvano s onim što je bilo prešućeno.
Zato film velik dio značenja prenosi kroz vizualne znakove. Predmeti, prostori, kostimi, tijela i glazba često nastavljaju ono što dijalog započne, a među tim motivima crna kugla ima posebno mjesto. Njezina snaga proizlazi iz nesrazmjera između jednostavnosti postupka i posljedice koju on proizvodi: nekoliko ljudi donese odluku, a jedan čovjek iz te zajednice izlazi obilježen kao netko tko ne pripada. Upravo ta hladna formalnost postupka čini motiv učinkovitim. Odbacivanje ne mora biti praćeno otvorenim sukobom; može biti ugrađeno u običaj, pravilo ili kolektivnu odluku koja se prihvaća gotovo bez propitivanja.
Crna kugla tu ideju širi na čitav niz društvenih mehanizama kojima se homoseksualac može učiniti nevidljivim, neprihvatljivim ili neprikladnim. No simbolika filma nije uvijek jednako suptilna. To je jedan od njegovih najvećih problema, ali i dio njegova autorskog identiteta. Javieri vole velike geste i vole da osjećaj postane slika. Oni vole melodramu, teatralnost i izraženu emocionalnost i njihova režija ne pokušava biti nevidljiva. To se posebno vidi u fotografiji Gris Jordane. Kamera ne djeluje kao neutralni promatrač. Ona ne želi samo zabilježiti likove u njihovim povijesnim prostorima, nego ih često pretvara u vizualne kompozicije. Tijelo, lice i prostor dobivaju jednaku važnost. Neki prizori djeluju gotovo kao slike ili kazališni prizori koji su se slučajno počeli kretati. Takva stilizacija ima smisla jer se film bavi identitetom i izvedbom. Njegovi likovi žive u svijetu u kojem često moraju glumiti ono što nisu stoga moraju izvesti prihvatljivu verziju sebe pred obitelji, društvom ili političkim sustavom. Zato je sasvim logično da i sam film izgleda pomalo kao izvedba. On nije zainteresiran samo za pitanje „što se dogodilo“, nego i za pitanje „kako se to sjećamo“, a sjećanje je uvijek stilizirano.
Problem nastaje onda kada stilizacija počne preuzimati emocionalnu funkciju koju bi trebali imati likovi. To se Crnoj kugli povremeno događa. Film zna pokazati nešto što je već dovoljno snažno, a onda ga dodatno naglasiti glazbom, pokretom kamere ili simboličkim detaljem. Kao da redatelji ne žele riskirati da gledatelj slučajno propusti ono što su željeli reći. Tu bi se moglo i definirati kao svojevrsna najveća slabost njihova pristupa. Film ponekad jednostavno ne vjeruje dovoljno vlastitim slikama. Kada ostavi liku proctor da šuti, kadar zna biti iznimno snažan. Kada pokaže dvojicu ljudi između kojih postoji očita emocija, često nije potreban nikakav dodatni komentar. Ali kada se takvom trenutku dodaju još glazba, simbol i objašnjenje, osjećaj postaje manje otkriven, a više nametnut. To je osobito važno zato što je film duljine ne baš malih 155 minuta. U kraćem filmu takva bi prenaglašenost možda bila manje primjetna, no ovdje se postupno osjeti da gotovo svaki važan trenutak mora dobiti svoj puni emocionalni naglasak. Iz tog razloga Crna kugla djeluje kao film koji bi s nešto manje materijala vjerojatno bio snažniji, ali istodobno bi s manje materijala izgubio i nešto što ga čini njegovim.
Javieri očito nisu željeli napraviti mali, diskretni film. Oni su željeli napraviti veliku queer melodrama i u tome treba razumjeti njihov izbor. Za homoseksualne priče dugo je postojala određena vrsta estetske skromnosti. Čak i kada su bile priznate, često su morale biti intimne, realistične, oprezne i „važne“. Crna kugla radi gotovo suprotno. Ona kaže da homoseksualna povijest također zaslužuje raskoš. Zaslužuje velike glumce, kostime, velike filmske slike i melodramu. Jednom riječju, ona zaslužuje – spektakl. U tome postoji nešto gotovo prkosno. Film kao da odbija ideju da queer priča mora biti mala samo zato što je njezino društveno iskustvo dugo bilo marginalizirano. To objašnjava i pojavu zvjezdane Penélope Cruz. Cruz u filmu ne funkcionira jednostavno kao još jedna glumica u ansamblu. Njezina prisutnost nosi sa sobom potpuno drukčiji tip energije i njezine scene imaju izvedbenu kvalitetu, povezuju se s glazbom, javnim nastupom i svijetom u kojem se identitet doslovno mora igrati pred publikom. Ona je zbog toga zanimljiv kontrapunkt intimnijim dijelovima filma. Kod nje je sve vani, dok kod drugih likova mnogo toga ostaje unutra. Njezin lik pokazuje da se izvedba može koristiti i kao način preživljavanja. Čovjek može igrati ono što publika želi vidjeti, a istodobno kroz umjetnost pronaći prostor u kojem će biti slobodniji nego što mu svakodnevni život dopušta.
Lola Dueñas, nasuprot tome, pripada mnogo intimnijem registru. Njezina gluma filmu daje težinu koja ne proizlazi iz spektakla nego iz odnosa među ljudima. Ona je važna upravo zato što ne pokušava svaku emociju učiniti velikom. Kada se film spusti na razinu obitelji i svakodnevnog razgovora, njezina prisutnost omogućava da priča ponovno postane ljudska, a ne samo simbolična. Guitarricadelafuente je pak treća vrsta prisutnosti. Njegov izbor za jednu od ključnih uloga posebno je zanimljiv jer mu je ovo filmski debi. On nema glumačku težinu koju imaju Cruz ili Dueñas, ali upravo zato pred kamerom postoji nešto sirovije. Njegova prisutnost nije izgrađena na demonstraciji glumačkog umijeća. Film ga može koristiti gotovo kao lice, tijelo i energiju. To je važno jer njegov lik nije samo osoba koja govori o svojoj seksualnosti. Njegovo tijelo postaje jedan od načina na koji film prikazuje želju. U tome Crna kugla čini nešto što je značajno za prikaz homoseksualnosti na filmu. Ne promatra homoseksualnog muškarca samo kao žrtvu. On je poželjan, on želi, on može biti lijep, mlad, senzualan i ranjiv, a da njegova seksualnost nije predstavljena kao problem koji treba riješiti.
Film je dakako i vizualno raskošan, ali također doista zna biti prenaglašen. Emotivan, premda tu emociju gura preko granice. Ima ambicioznu strukturu, ali ta struktura nije uvijek jednako čvrsta. Ujedno je i duboko vezan uz Lorcu, iako nije osobito blizak njegovoj dramaturškoj ekonomiji. I upravo zato bi bila prava medvjeđa usluga Crnu kuglu nazvati „modernom Lorcinom dramom“ jer Lorca je ovdje polazište, a ne kalup. Javieri od njega uzimaju nešto mnogo važnije od same radnje. Oni uzimaju sukob između želje i društvenog pravila, a onda ga prenose u vlastiti svijet. Njihova režija mnogo duguje melodrami, kazalištu, pop-kulturi i camp estetici, ali u pozadini svega toga postoji vrlo ozbiljna želja da se nešto što je bilo potisnuto učini vidljivim. Zbog toga je film istodobno vrlo ozbiljan i vrlo teatralan. Ta kombinacija može biti čudna, ali upravo je ona njegova posebnost. Crna kugla nije Lorcina drama, niti bi to trebala biti. To je film dvaju autora koji koriste Lorcu kao početnu točku za razgovor s prošlošću. Njegova najveća kvaliteta nije u tome što savršeno pretvara Lorcu u film, nego u tome što razumije da se Lorca ne može jednostavno adaptirati. Može se samo ponovno čitati.
© Ivica Perinović, FILMOVI.hr, 20. rujna 2026.
Piše:
IvicaPerinović